Nakon komemoracije, obraćanja zvanica i izvođenja, polaganja cvijeća, izvođenja odlomka iz romana „Derviš i smrt“ te izvođenje Inferna klanjana je dženaza za 71 identificiranu žrtvu genocida u Srebrenici koji se dogodio u julu 1995. godine

Iša i Dahmo Alić iz Poljaka kod Srebrenice, nakon 22 godine potrage, u Potočarima su danas ukopali posmrtne ostatke svog jedinca Smaila. U vrijeme pada Srebrenice imao je 28 godina i s majkom, suprugom, kćerkom, sestrama i ostalim članovima porodice rastao se u Potočarima 11. jula 1995. u nadi da će skupa sa svojim saborcima, rođacima, prijateljima uspjeti  izaći iz obruča smrti vojske i policije zločinca Ratka Mladića. 

"Rat me zatekao na radu u Srbiji i tu sam i ostao. Samo ja znam kako mi je bilo - niti mogu prijeći Drinu da budem sa svojima, niti mogu živjeti a da ne znam šta mi je sa suprugom i djecom. Dospio sam nekako u Sandžak, a potom u Dansku, i tek kada je pala Srebrenica, saznao sam da su supruga i ženski dio familije stigli u Tuzlu, a da Smajilu nema ni traga ni glasa" - izjavio je Dahmo za Avaz.

 Žive za unuku 

Dahmo i Aiša danas žive u Tuzli. Nakon povratka iz Danske napravili su kuću u tuzlanskom naselju Solina i tu okupili porodicu. S njima su Smailova supruga i kćerka  Aldina, zatim njihova kćerka Suada i njena kćerka, trenutno studentica medicine. 

"Kada pogledam  unuku Aldinu, kao da gledam svog Smaila.  Živimo za nju. Teško mi je, ali ko vjeruje u Boga, u onaj svijet, zna da mora izdržati. Svih ovih godina nadala sam se da će doći, narod nam govorio da ima naših ljudi po Srbiji... Sjedim, razmišljam, ko god naiđe putem, ja mislim moj Smail... Jednog dana zaputim se u Kojšino, tamo gdje identifikuju Srebreničane. 
Pitam one ljude ima li šta za Smaila Alića, oni gledaju u one svoje kompjutere... Veli mi onaj jedan: „Majka, nešto smo pronašli kostiju, nismo mnogo“, a ja kao ukopana stojim. Tad sam tek shvatila da mog Smaila nema priča majka Iša, tužna zbog činjenice da je tek neznatan broj posmrtnih ostataka njenog sina pronađen", izjavila je za Avaz Aiša. 

 Ne vrijedi čekati 

Pronašli su ga, kaže, u grobnici Blječeva. Bez obzira na mali broj posmrtnih ostataka, ukopat će ga 11. jula  da, kako reče majka Iša, „imaju kome doći u Potočare“.

"Eto, ja ono malo Smailovih koščica sada ukopavam. Ne vrijedi više čekati, hoću da mi dijete ima nišan, da se zna da je postojao", kaže Dahmo.


Foto Avaz: Aiša i Dahmo Alić


Više hiljada ljudi stiglo je u Potočare kako bi odali počast žrtvama srebreničkog genocida. Nakon komemoracije, u Potočarima je klanjana dženaza-namaz, a zatim je počelo iznošenje tabuta iz musale Memorijalnog centra.

Preživjeli Srebreničani, članovi porodica ubijenih, prijatelji, komšije i danas na rukama su prenijeli zelene tabute sa posmrtnim ostacima mezara gdje će žrtve genocida naći konačni smiraj poslije više od dvije decenije.

Najmlađa žrtva koja je ukopana danas u Potočarima je 15-godišnji Damir (Kemal) Suljić, čiji posmrtni ostaci su pronađeni u bratunačkoj masovnoj grobnici Blječeva, a najstarija Alija (Huso) Salihović, rođen 1923. Njegovi posmrti ostaci su pronađeni u masovnim grobnicama Zeleni Jadar i Pusmulići.

Brojne zvanice su se upisale u Knjigu žalosti i odale počast ukopanim žrtvama genocida u Srebrenici.

Nakon što se obavio ukop i klanjala dženaza, organizovane grupe, delegacije i pojedinci su krenuli nazad svojim kućama i svakodnevnim obavezama.

Život se nastavlja, 11. juli je dan kada se svi sjetimo Srebrenice, ali šta je sa ostala 364 dana u godini, pridodajemo li joj pažnju koju zaslužuje, jer itekako nas se tiče. Bol koju osjećaju ljudi koji su izgubili svoje voljene u Srebrenici je veliki i sa istim intenzitetom traje 22 godine, to je bol bez kraja i nju ne možemo umanjiti, ali se moramo češće prisjećati Srebrenice i Genocida, to je dužnost svih nas.


Novinar: Admir Oručević