"Možda se sad malo hvalim, ali smatram se najboljim šuterom svih vremena. No, jedan je ipak bio bolji od mene. Išao mi je na živce jer ga nisam mogao razumjeti što govori. To je pokojni Dražen Petrović. Ako sam nekoga htio zadaviti, to je bio Dražen", rekao je Miller. 

Svoju sjajnu i trofejima ispunjenu karijeru počeo je sa svega 15 godina kada ga je trener prvoligaškog kluba Šibenka ubacio u igru nakon čega se javnost po prvi put upoznala s vanserijskim igračem koji će desetljeće poslije obilježiti evropsku i svjetsku košarku. 

Cibonu je odveo dva puta na tron Europe, a u dvije sezone bio je i najbolji evropski igrač. Tada prelazi u Španiju u Real Madrid.




U tom periodu Dražen je bio i vođa državne reprezentacije s velikim uspjehom. Ističu se pobjeda na Svjetskom prvenstvu u Argentini 1990. i zlatna medalja na Europskom prvenstvu u Zagrebu 1989.

Dobre igre nisu ostale nezapažene. Iako ga Real nije htio olako pustiti, Dražen je podnio sudsku tužbu i nakon presude u njegovu korist mogao je igrati u NBA. Smatra se predvodnikom vala europskih košarkaša u NBA.

"Ne znam može li se uopće riječima opisati što je Dražen značio Netsima, emocionalno, fizički i na ostale načine. Svi ćemo zauvijek pamtiti taj osmijeh, taj osjećaj, taj takmičarski duh. Nikad ga nećemo zaboraviti", rekao je njegov trener iz Netsa Chuck Daly.




"Imao sam 13 godina, Dražen 17, već tada su svi pričali o njemu, smatrali su da će sigurno biti najbolji košarkaš Evrope. Bio mi je idol, iako je samo četiri godine bio stariji od mene, ne samo meni svakom djetetu koje je voljelo košarku", izjavio je legendarni Vlade Divac.

Na početku njegove karijere  svi su pričali o "Čudu iz Šibenika", košarkaškom Mozzartu, čovjeku koji postiže 60, 70, 80 koševa po utakmici. Košarkaš koji je utakmice rješavao sam, bez svojih saigrača, a riječi Tonija Kukoča to najbolje opisuju. Bili su to trenuci kada Dražen uzme stvar u svoje ruke.

"Da li ja samo gledam ovu utakmicu, ili sam i ja dio nje, šta sam to propustio, pa čovjek sam pobjeđuje", izjavio je Toni Kukoč.

Jedan psiholog iz Madirda je za Dražena rekao kako je u privatnom životu anđeo, u profesionalnom đavo. I zaista je takav bio. Rođeni pobjednik, neko ko je živio za sport, živio za košarku. Uvijek je govorio kako se ne osjeća dobro kada ne trenira.

"Nije bilo važno je li šest ili sedam ujutro. Navečer bih uzeo ključ, otvorio vrata dvorane i trenirao. Čistačice i ja. One bi radile svoje, ja svoje. Nikad nisam propustio jutarnji trening. Nikad. Uzmem loptu, ubacim 500 ili više. Postavim stolice i driblam. I tako satima, uživam. Ako neki put nisam mogao na trening, istoga trena bih se razbolio" legendarna je Draženova izjava.

Skroman za popularnost kakvu je uživao, pomagao je nesebično običnim ljudima koje nije ni poznavao. Svjedoci tvrde da je usred jedne kišne noći zamotan u kabanicu s kapuljačom pomagao gurati automobil koji je zastao i pri tom nije skidao kapuljaču, da ga ne prepoznaju.

Dražen Petrović poginuo je 7. juna 1993. u 29 godini života u saobraćajnoj nesreći. Smrt „Amadeusa, košarkaškog Mozzarta“, odjeknula je kao prava eksplozija u javnosti.

Za volanom se nalazila  Draženova tadašnja djevojka, njemačka manekenka mađarskog porijekla Klara Szalatzy, a u automobilu se nalazila i turska košarkašica Hilal Edebal, koja je zavrsila s teškim povredama mozga. Poginuo je samo Dražen.

Njegovu veličinu najbolje opisuje činjenica da se o njemu i danas sa istinskim poštovanjem priča u svijetu košarke.

"Bili smo mladi i sad smo ostarili, a Dražen će uvijek mlad", rekao je Vlade Divac.

22. Oktobra Dražen bi proslavio svoj 53. rođendan.

2006. godine u njegovu čast u Zagrebu otvoren je muzej i memorijalni centar “Dražen Petrović”, uz košarkašku dvoranu koja također nosi njegovo ime.



Novinar: Admir Oručević