Pravi je to vremeplov koji vodi od srednjovjekovne Bosanske države, države pod vlašću Osmanskog carstva, Austro-Ugarske monarhije, Države Slovenaca, Hrvata i Srba, Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne države Hrvatske, Socijalističke Jugoslavije te nezavisne Bosne i Hercegovine. Svaka vlast tako je svojevremeno imala svoga heroja ili ličnost čije ime je trebalo pretočiti u naziv ulice. 

Brojne su ulice grada Sarajeva koje svjedoče o nekom davnom vremenu. Mi ćemo se u ovom trenutku bazirati na opštinu Centar, izdvojivši one, po nama najzanimljivije nazive ulica. Posmatrajući opštinu Centar kao cjelinu, zasigurno možemo reći kako ovaj dio grada Sarajeva krase građevine koje odišu zapadnjačkom gracioznošću. Međutim, po kome određene ulice ovog dijela grada Sarajeva nose naziv i po čemu su te ličnosti poznate, saznat ćemo u nastavku. 

Ulica Maršala Tita 

Krenut ćemo od zasigurno jedne od najpoznatijih ulica grada Sarajeva, a to je ulica Maršala Tita. 

Ova ulica proteže se od Ulice Kralja Tvrtka na Marijin dvoru do Vječne vatre, s tim da je do 1993. godine, ova ulica obuhvatala i dionicu do Baščaršije. Sama trasa ulice je veoma stara i nastala je još u rimskom perodu. Dionica od Ulice Kralja Tvrtka do Koševskog potoka, u osmanskom razdoblju nosila je naziv Gornja Hiseta. Slijedeći dio, do Velikog parka, nosio je naziv Gazilerski put, po gazijama (junacima) iz vremena sultana Mehmeda II Osvajača, u prvom redu po Ajni-Dedetu i Šemsi-Dedetu. Uz taj dio, po prostoru na kojem su održavani zajednički namazi i drugi važni javni skupovi nosio je naziv Musala. U drugoj polovini 19. stoljeća, dio od Ulice Kralja Tvrtka do Koševskog potoka bio je poznat kao Podmagribija i Gornja Hiseta. Dio, od Velikog parka do Narodne banke, nosio je naziv Žabljak. Dio, od Narodne banke do Gazi Husrev-begovog hamama označavan je kao Ćemaluša mahala, po havadže (hodži) Kemaludinu, koji je u prvoj polovini 16. stoljeća podigao džamiju na mjestu sadašnjeg vakufskog nebodera u Ferhadiji ulici. Preostali dio nosio je naziv Gornja Varoš ili Varoš. U tom dijelu grada stanovali su pretežno pravoslavci. Godine 1914., dio od Ulice Kralja Tvrtka do Ulice Kaptol (prije Radojke Lakić) dobio je ime Franje Ferdinanda, po austrougarskom prijestolonasljedniku Franji Ferdinandu, a dio od Ulice Kaptol do Katedrale dobio je ime Vojvotkinje Sofije, po Ferdinandovoj ženi, velikoj vojvotkinji Sofiji Hotek. Završni dio, do Baščaršije, nazvan je Potiorekova, po zemaljskom poglavaru Oskaru Potioreku. Godine 1919., svi pomenuti dijelovi dobili su ime Ulica Prijestolonasljednika Aleksandra, a 1921. godine Ulica Kralja Aleksandra. Za vrijeme njemačko-ustaške okupacije 1941-1945. godine nosila je ime Dr. Ante Pavelića, po ustaškom poglavniku Anti Paveliću. 

Godine 1945. ulici je vraćeno ime Kralja Aleksandra I, a 06.04.1946. godine cijela trasa dobila je ime po vođi oslobodilačkog antifašističkog pokreta u Jugoslaviji, Josipu Brozu Titu čijije naziv zadržala do današnjeg dana. Od 1993. godine jedan dio ove ulice (od Baščaršije do Vječne vatre) nosi naziv Ulica Mula Mustafe Bašeskije, po najznačajnijem hroničaru Sarajeva u njegovoj historiji Mula Mustafi Ševki Bašeskiji.

Josip Broz Tito 

Josip Broz Tito bio je doživotni predsjednik i maršal Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Riječ je o legendarnom komandantu, živopisnoj ličnosti koja je u posljednjih 40 godina najviše ostavila traga u historiji naše zemlje. Mnogi ga smatraju „sinom jugoslovenskih naroda i narodnosti“. Premalo je mjesta da bismo uspjeli obuhvatili detaljne korake razvoja i značaja ove osebujne ličnosti, ali ćemo navesti da je on posebno značajan za historiju naše zemlje. 

U jednom od svojih obraćanja kazao je kako je “Bosna i Hercegovina bila kamen spoticanja između Srba i Hrvata“, naglašavajući dalje: „Nećete ni jedni ni drugi, nego će Bosna bit Bosna’. Pa neka bude republika bosanska. To smo mi riješili još od početka, kada smo počeli da vodimo narodnooslobodilački rat. Imali smo tu namjeru da napravimo. Tu za podjele neke apsolutno nije imalo smisla. Mi smo išli postepeno, napravili smo federaciju. Kad može Hrvatska, neka bude Hrvatska. Kad može Srbija, Srbija. Kad može Crna Gora, Crna Gora. Makedonija, Makedonjja. Slovenija, Slovenija…Pa neka i Bosna bude Bosna, bez obzira što to nije jedna nacija tamo”, govorio je Tito.



Podsjetimo se i toga da je na inicijativu Tita u Bihaću se 27. novembra 1942. sastaju predstavnici antifašističkih snaga iz svih krajeva Jugoslavije i formiraju AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) kao privremeno tijelo vlasti. Godinu dana poslije, 29. i 30. novembra 1943., u AVNOJ se ponovno sastao u Jajcu i donio historijske odluke o budućem uređenju Jugoslavije kao federativne države ravnopravnih naroda i narodnosti Jugoslavije. Na istom zasjedanju Tito je dobio zvanje Maršala. Nakon što su 1944. godine, bez obzira na sve, partizani uz manju pomoć Crvene armije oslobodili Jugoslaviju od okupatora, Tito kao efikasni politički pragmatik, za razliku od drugih komunističkih vođa ovoga doba počinje raditi na širenju svoje političke baze. Nakon završetka rata, nova država, koja je 29. novembra 1945. promijenila ime u Federativna Narodna Republika Jugoslavija, je pod Titovim vodstvom postala dio Istočnog bloka i u njoj je uveden komunizam kao službena ideologija, zabranjene rad svih stranaka osim KPJ, te se, po uzoru na SSSR, počela provoditi nacionalizacija velikih poduzeća te prisilna kolektivizacija zemlje. Za predsjednika Republike Tito je izabran 1953. godine, a donošenjem novog ustava (1974.) postao je predsjednik "bez ograničenja trajanja mandata".

Preminuo je u Kliničkom centru u Ljubljani, 4. maja 1980. godine. u 15:05 sati. Pokopan je 8. maja 1980. u Beogradu u Kući cvijeća. Na njegovoj sahrani bilo je prisutno 209 delegacija iz 127 država svijeta. 

Za vrijeme vladavine Tita, održano je i prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine), u Mrkonjić Gradu. Na pomenutom zasjedanju donesena je odluka o obnovi državnosti BiH, potvrđene su njene historijske granice, koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne, te je Bosna i Hercegovina definisana kao jedna od šest ravnopravnih republika u tadašnjoj Jugoslaviji. 25. novembra 1943. godine Bosna i Hercegovina je, dakle, obnovila svoju državnost, koju je izgubila 1463. godine, kada je Bosna potpala pod upravu Osmanske imperije. Nakon nekoliko dana pomenuta odluka ZAVNOBIH-a je potvrđena i ozvaničena na Prvom zasjedanju AVNOJ-a, odnosno Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, u Jajcu. Treba napomenuti da je BiH, nakon što je oslobođena 1945. godine, dobila zastavu i grb, koji su bili njeni prepoznatljivi i glavni simboli za vrijeme socijalizma, sve do 1992. godine i početka agresije na BiH. Bosna i Hercegovina tada je definisana kao jedinstvena i nedjeljiva država u kojoj će svi narodi imati ista prava. 


Alipašina ulica 

Alipašina ulica najvećim dijelom ide od juga ka sjeveru, od ulice Maršala Tita ka stadionu Koševo, gdje skreće na zapad do Kobilje Glave.

Saobraćajnica je građena postepeno, iako je od davnina duž Koševskog potoka, što znači i u osi glavne dionice ove ulice, vodio put.

U osmansko doba postojala je ulica Dereboj (turski: uz potok), koja je vodila do današnje Ključke, a obuhvatala je i ulicu Danijela Ozme. Za vrijeme austrougarske uprave, kada je izvršena regulacija i natkrivanje Koševskog potoka, ulica je proširena do današnjeg naselja Ciglane i dobila je ime Uz Koševo.

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, onaj početni dio nazvan je Alipašina, dok je ostatak dobio ime po Hadži Savi Kosanoviću, dabrobosanskom mitropolitu.

Na jesen 1947. objedinjena je u Moskovsku, 1952. je nazvana Đure Pucara, a 1954. je dobila ime Đure Đakovića. Od 1953. do 1955. izvršeno je i proširenje trase od Ciglana prema Kobiljoj Glavi.

Od 1994. ponovo nosi ime Alipašina, po osmanskom vojskovođi Hadim Ali Pashi, vakifu Alipašine džamije, jednog od bisera osmanske arhitekture.


Ulica Zije Dizdarevića 

Ulica se nalazi na desnoj strani Miljacke, na području Šipa. Od 06.07.1988. do 19.05.1994. godine nosila je ime Dr. Špire Jovanovića.

Zija Dizdarević 

Zija Dizdarević rođen je u Vitini kod Ljubuškog 18. februara 1916. godine, ali su njegovo djetinjstvo i mladost vezani za Fojnicu, gdje se njegova porodica preselila 1920. Po završetku osnovne škole u Fojnici, 1926. godine upisao se na Nižu šerijatsku gimnaziju u Sarajevu i završio je 1930. Godinu dana kasnije pošao je u Učiteljsku školu u Sarajevu i završio je 1936. sa odličnim uspjehom. Kao srednjoškolac objavio je prve književne radove, učestvovao je u đačkim štrajkovima zbog čega je hapšen. Godine 1937. upisao se na studij pedagogije u Beogradu, gdje je objavljivao književne radove u brojnim listovima, ali je učestvovao i u političkom djelovanju bosanskih studenata u Beogradu i Zagrebu.



U prvoj godini Drugog svjetskog rata djelovao je kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu. U proljeće 1942. uhapšen je u Sarajevu, dan prije odlaska u partizane, odveden u zloglasni ustaški logor Jasenovac i odmah ubijen. Njegova majka i otac umrli su u maju 1943. godine u Fojnici. Zija je živio svega 26 godina, više oskudno nego skromno, u grozničavom radu i učenju, ne žaleći sebe, kao da je znao da će živjeti kratko. Napisao je samo jednu do bola dirljivu zbirku priča "Prosanjane jeseni". U autentičnosti likova naših malih ljudi, izvornom bosanskom jeziku i poetskom iskazu u pričama o bosanskoj kasabi ostao je do danas nenadmašen. Jedno od svojih najboljih djela "Bašta šljezove boje" Branko Ćopić mu je posvetio uz čuveno pismo:

"Dragi moj Zija. Znam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu. Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluvo doba razgovara se samo sa duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac. Neka Zijo. Svako se brani svojim oružjem, a još nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone."

Posthumno, objavljene su mu knjige: „Pripovijetke“ (Svjetlost, Sarajevo, 1948), „Prosanjane jeseni“ (Džepna knjiga, Sarajevo, 1959), „Sabrana djela“ (Svjetlost, Sarajevo, 1968) i „Blago u duvaru“ (Zadrugar, Sarajevo, 1983). 

Ulica Sulejmana Omerovića- Cara 

Ulica se nalazi na desnoj strani Miljacke, između Šipa i Kobilje glave. Pripada mjesnom području “Betanija – Šip”. Ime je dobila po Sulejmanu Omeroviću Caru, borcu oslobodilačkog rata 1941 -1945. godine.

Sulejman Omerović Car
 
Sulejman Omerović "Car" (Maglaj, 8. maj 1923 — put Osijek–Našice, novembar 1945) je bio bosansko-hercegovački partizan, komandant Treće vojvođanske brigade i narodni heroj Jugoslavije.  Osnovnu školu završio je u rodnom mestu. Posle toga otišao je u Sarajevo, gde se upisao u Šerijatsku školu i živeo u internatu. Tokom boravka u školi počeo je da usvaja napredne ideje i okuplja oko sebe grupu istomišljenika, zbog čega je jednom bio i uhapšen; ubrzo je bio pušten jer žandarmi nisu imali konkretnih dokaza.



 „Sulejman Omerović 'Car' bio je jedan od najhrabrijih ljudi koje sam sreo u ovom ratu. Duže vrijeme smo bili zajedno u istom štabu, pa sam se u to uvjeravao skoro svakodnevno. Za njega se zbilja može reći da nikad svom vojniku nije naredio nešto što i sam ne bi smio da izvrši – nepropisano, ali visokomoralno vojničko načelo, kojeg bi se morali pridržavati svi koji na bilo koji način budu u prilici da odlučuju o tuđim sudbinama. Valjda i zato, malo koga su, od starešina, Vojvođani toliko voleli i poštovali kao svoga 'Cara'“ (Mirko Tepavac)

Kao potpukovnik Jugoslovenske armije i komandant Pete vojvođanske brigade, novembra 1945. godine, na putu Osijek–Našice, poginuo je u sukobu s ustaškim teroristima.
Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 20. decembra 1951. godine, proglašen je narodnim herojem.  

Radićeva ulica 

Radićeva ulica nalazi se u centru Sarajeva i vodi pravcem jug – sjever, od Obale Kulina bana do ulice Maršala Tita, križajući se kod BBI Centra sa ulicama Branilaca Sarajeva i Mis Irbina.
Ova saobraćajnica prosječena je za Kraljevine Jugoslavije, oko 1935. godine, a do Drugog svjetskog rata u njoj su se nalazile samo dvije zgrade - jedna uz današnju Obalu Kulina bana, a druga uz ulicu Branilaca Sarajeva.

Tu drugu zgradu podigla je dobrotvorka Adeline Paulina Irby i poklonila je Kolu srpskih sestara „Sveta Tekla“ kako bi u njoj bio smješten zavod za školovanje djevojaka. Kasnije se tu nalazio Studentski dom „Mladen Stojanović“, a danas u njoj djeluje Tužilaštvo Kantona Sarajevo. 



Ime je ova ulica dobila u spomen na Stjepana Radića (1871– 1928), utjecajnog hrvatskog političara, osnivača i lidera Hrvatske seljačke stranke.

Radić je preminuo od posljedica atentata kojeg je na njega i još nekolicinu zastupnika Hrvatske seljačke stranke, 20. juna 1928. u Narodnoj skupštini u Beogradu, izvršio zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić.


Ulica Hamdije Kreševljakovića 

Ulica se nalazi na lijevoj strani Miljacke u središnjem dijelu grada. Ime je dobila po akademiku, historičaru Hamdiji Kreševljakoviću. Do 19.05.1994. godine, ime Hamdije Kreševljakovića nosila je sadašnja Ulica Alibega Firdusa u Švrakinom selu (prije Naselje Pavla Goranina). Navedenog datuma, dotadašnja Dobrovoljačka ulica dobila je ime Hamdije Kreševljakovića. lmenom Dobrovoljačka bile su zapravo obuhvaćene dvije stare ulice: Tabašnica (Tabačnica), od platoa Skenderije do Ulice Čobanija do Austrijskog trga. U 16. stoljeću ulica koja je povezivala sadašnji Austrijski trg i Čobaniju nosila je naziv Terazija po naročitom razdjelnom vodovodnom rezervoaru, koji se nalazio na Atmejdanu. Krajem osmanske uprave ulica Hadžagin sokak po tamošnjem općinskom tatarinu (kuriru) Hadžagi, koji je posjedovao kuću na jugozapadnom uglu Atmejdana. Uspostavom austrougarske uprave, cijela trasa trga do Vrbanje, dobila je naziv Terazija. Godine 1931. dio od Skenderijskog mosta do sadašnjeg Austrijskog trga dobio je naziv Dobrovoljačka, po dobrovoljcima srpske vojske u Prvom svjetskom ratu. Tekija – Derviška zgrada u kojoj se obavljaju derviški obredi Mejdan – Povelik prazan prostor u gradu; polje. Sokak – Ulica.

Hamdija Kreševljaković

Hamdija Kreševljaković rošen je 18. septembra 1890. godine u Sarajevu, na Vratniku, u Lubinoj ulici gdje je i odrastao. Radni vijek proveo je u obrazovanju radeći najprije kao učitelj, a kasnije kao nastavnik u sarajevskim školama. Dugo je uporno mnogostranim radom tragao za znanjem i obrazovanjem. Sam je naučio mnoge strane jezike među kojim i turski, koji je toliko dobro savladao da je s lakoćom mogao koristiti arhivsku građu na ovom jeziku. Svoj interes usmjerio je na istraživanje društveno-ekonomskih prilika u BiH u doba Osmanlijske vladavine. Bio je marljiv sakupljač historijske građe koju je, prirođenom sposobnošću da se približi ljudima i uzme od njih usmena kazivanja, predanja ili znanja o događajima i pojavama i da ih, provjerena drugim pouzdanijim podacima upotrijebi kao dragocjeni izvor da naučnu rekonstrukciju važnih isječaka naše prošlosti.



Objavljivao je svoje naučne radove sarađujući bez prekida i, tako reći, bez predaha u edicijama Naučnog društva, Zemaljskog muzeja, Istorijskog društva, Orijentalnog instituta, Zavoda za zaštitu spomenika i Enciklopediji FNRJ.

Njegovi glavni radovi su: "Kazandžijski obrt u Bosni i Hercegovini", "Prilozi povijesti bosanskih gradova pod Turskom upravom", "Stari bosanski gradovi", "Stari hercegovački gradovi", "Dženetići - prilog izučavanju feudalizma", "Kapetanije", "Čizmedžijski obrt", "Hanovi i karavan-saraji", "Sarački obrt u starom Sarajevu", te mnoga druga djela od oko 40 radova koja je Kreševljaković objavio.

Hamdija Kreševljaković nije spadao u red onih historičara koji sami izvode teoretske zaključke iz datih podataka, pa nije ni upadao u zamku da podatke prilagođava unaprijed postavljenim teoretskim postavkama. On je znao da pomoću podataka nacrta dobru sliku, ali se nije upuštao u to da je sam interpretira. Stoga je njegovo djelo ostalo kasnijim generacijama kao bogata riznica izvora svake vrste i kao solidna osnova za dalja istraživanja i osvjetljavanja mnogih historijskih problema iz različitih aspekata naučnih potreba društva.

Umro je 9. jula 1959. godine ostavivši za sobom neizbrisiv trag u bosanskohercegovačkoj historijografiji.


Ulica Miss Irbina 

Pripada mjesnom području “Trg Oslobođenja – Centar”. Proteže se od Ulice Reisa Džemaludina Čauševića (prije Save Kovačevića) do Radićeve i Obale Kulina bana. lme je dobila po putopiscu i dobrotvorki Adelini lrbi. U osmansko doba nosila je naziv Sahtijanuša. Polovinom 19. stoljeća označena je nazivom Pod Musalom, a od 1914. do 1919. godine nosila je naziv Cara Viljema (po njemačkom caru Vilhelmu II Hoencolernu). lme po Adelini Pauli lrbi dobila je 10.01.1919. godine. U vrijeme njemačko-ustaške okupacije 1941-1945. godine ulica je nosila ime Sandalja Hranića (po srednjovjekovnom bosanskom velikašu Sandalju Hraniću Kosači). 

Adelina Paulina Irbi

Mis Irbi je bila britanska sifražetkinja, putopisac i dobrotvor. Putovala je Balkanom, prikupljala pomoć za ratovima zahvaćena područja, a u Sarajevu je osnovala prvu školu za djevojke. Adelina Paulina Irbi rođena je 19. decembra 1831. godine na imanju Bojland Hol, pored mjesta Morningtorp, u grofoviji Norfok, gdje je i odrasla. Otac joj je bio kontraadmiral Frederik Pol Irbi, koji je svoju sjajnu vojnu karijeru započeo u dvanaestoj godini, a majka Frensis Rajt, kćerka bogatog bankara. Mis Irbi je u Sarajevu je otvorila školu za djevojčice. Iako je škola bila otvorena za sve vjeroispovijesti, uglavnom su je pohađale srpske učenice, tako da se škola u izvještajima i dokumentima ubrzo počela nazivati - srpska ženska škola. Obrazovanje, smještaj i ishrana učenica bili su besplatni, bez obzira na njihovu nacionalnost ili vjeroispovijest, što je u početku naišlo na protivljenje i nacionalnih i vjerskih struktura. Objavila je knjigu "Putovanje po slovenskim zemljama Turske u Evropi".



Adelina Paulina Irbi umrla je 15. septembra 1911. godine. Njena smrt ožaljena je ne samo u Sarajevu i širom BiH, već i u Srbiji. Zastave su spuštene na pola koplja, a crne tkanine visile su sa mnogih prozora i balkona sarajevskih Srba. Članak o njenoj smrti objavljen je i u Bosanskoj vili čiji je urednik bio Petar Kočić.

Mis Irbi sahranjena je, prema sopstvenoj želji, na protestantskom groblju na Koševskom brdu. Grob je kasnije izmješten na Groblje Sveti Josip u sarajevskom naselju Ciglane.
Svu svoju imovinu ostavila je Srpskom prosvjetnom i kulturnom društvu "Prosvjeta" i Zadruzi "Srpkinja".


Ulica Hasana Kikića 

Ulica se nalazi na desnoj strani Miljacke, u središtu grada. Pripada mjesnom području “Džidžikovac – Koševo I”. Proteže se pravcem od Ulice Danijela Ozme, Kemal-begove (prije Ulica Filipa Kljajića). Nastala je još u predosmanskom razdoblju kao put u srednjovjekovno selo Koševo. Do 1900. godine, bila je dio tadašnje Ibrahimagine ulice. Ime je dobila 8. juna 1948. godine po književniku Hasanu Kikiću koji je ubijen 1942. godine kao borac NOR-a. Najstarije ime ove ulice bilo je Nuzurova. Beg – Plemić; Plemićka titula.

Hasan Kikić 

Hasan Kikić, književnik i revolucionar, rođen je 1905. godine u Gradačcu. Kikićev život bio je ispunjen velikim stvaralačkim naporom, produktivnog književnog stvaraoca na strani socijalno obespravljenih i potlaćenih.

Učiteljsku školu je pohađao u Derventi i Zagrebu, radio kao učitelj u Pašinom Konaku (Hajdarevići) u okolini Zavidovića, Rogatici, Gornjem Sjeničaku u okolini Vrginmosta (Gvozd) i Pisarovini u Hrvatskoj. Pravni fakultet završio je u Beogradu. 1937. godine je sa Skenderom Kulenovićem i Safetom Krupićem pokrenuo u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz. Sa početkom Drugog svjetskog rata odlazi u partizane u februaru 1942. i kao komesar bataljona gine tri mjeseca kasnije. Četnici su ga mučki ubili u zasjedi, na Čemernici 6. maja 1942. godine.



Svoje književno djelo, kao i život u cjelini posvetio je siromašnom i napaćenom bosanskom čovjeku, iz čijih je redova i sam ponikao. Rijetko je ko na ovom našem tlu s takvim poznavanjem ljudi i njihovog života i s takvom ljubavlju, ulazio u svijet proleterizirane bosanske sirotinje, u svijet obespravljenih. Iz Kikićevog pera progovorio je narod, ojađen i pritisnut nevoljama, izmučen i napaćen.

Naziv Hasan Kikić je dobila Nagrada za prosvjetne radnike u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini. U njegovu čast i nekoliko škola u BiH je nosilo ili još uvijek nosi njegovo ime.

Najbolja Kikićeva djela su "Provincija u pozadini" (1935), "Ho-ruk" (1936) i "Bukve" (1938).

"Provincija u pozadini", balestritički ciklus iz rata, čini tematsku cjelinu i predstavlja dokument o djetinjstvu pisca i njegovih vršnjaka, o teškim godinama Prvog svjetskog rata. O Kikiću je mnogo rečeno, napisano i objavljeno. Njegovom djelu će se uvijek iznova vraćati buduće generacije. Hasanu Kikiću je "mjesto u elitnoj pripovjedačkoj reprezentaciji BiH između dva rata pa i šire u jugoslovenskim okvirima". 



(Aldina Rovčanin)