No, priča iz Gračanice kod Tuzle, govori i o nečemu snažnijem od onog da moramo. Risto i Hasib su Bošnjak i Srbin, musliman i pravoslavac, invalid prve i invalid druge kategorije. Ratovali su na različitim stranama, a danas jedan drugome spašavaju život. 

"Ja sam rođen u Donjoj Lohinji, a Risto Stanković u Gornjoj. Isto selo, razlika je u samo nekih 500 metara. Mi se znamo godinama, još od prije rata. Tokom rata su izbjegli svi Srbi iz tog sela, no nakon rata on se vratio na svoje ognjište. Međutim, zadesio ga je belaj. Njegova obnovljena kuća se srušila. Kao da si je presjekao motornom pilom. Obnovom nije urađena kako treba i srušila se. Ja sam mu izašao u susret i dao svoju kuću, to jest vikendicu, da živi u njoj", kaže za Source Hasib Salkanović iz Gračanice. 

Risto se rastao sa suprugom. Ima dvije kćerke, koje žive u Doboju, i dva sina, ali niko ne zna u kakvom su kontaktu, jer ih nikada ne spominje. 

"On je ratni vojni invalid Vojske RS-a i ima neka primanja. Nije baš da ga mi hranimo. Ponekad mu mi od kuće ponesemo da pojede nešto. Ono što mi jedemo, toga i njemu ponesemo kad pođemo na vikendicu. Moja supruga mu napravi hrane za tri dana. Čovjek je imao kuću i sada nema apsolutno ništa. Nijednog aparata nema. Ostao je samo sa jednim gaćama doslovno", priča Salkanović.



U selu u kojem su nekada uglavnom bili Srbi, danas žive Bošnjaci, i svi su spremni pomoći Risti. Koliko su privrežni svom komšiluku, pokazuje i to da su dženazu koja se održavala tog dana zanemarili kako bi vidjeli šta je sa Ristom i njegovom kućom, te mu pomogli. 

"Ja sam bio u Armiji BiH u jednoj elitnoj jedinici, a on je bio u Doboju u Vojnoj policiji i ranjen je u kasarni od strane nekog njihovog zapovjednika. Šta se desilo ja zaista ne znam. Ima tu još jedan Milan koji se brine oko vikendice. Nas trojica nikad ne pričamo o ratu. Mi ga nismo htjeli, ali normalno je da smo branili svoje porodice. Sad smo tu zajedno i moramo živjeti zajedno, htjeli ili ne htjeli", kaže Hasib.

Dok se lideri bore za svoje fotelje i nama koji ih slijepo slušamo, bez upotrebe razuma, poručuju da trebamo da se držimo svog tora i da je sve drugo izdaja, Risto i Hasib pokazuju da je ova njihova priča stvarni život, a ne ono što nam pričaju na TV-u. 

"Sve dok je ova garnitura na vlasti, mi ćemo imati problema. Ja sam ubijeđen i znam sto posto da ljudi mogu živjeti zajedno. Mi jesmo morali stati na branik i braniti svoju kuću i djecu. Ja u rat nisam ušao ni zbog kakvih idela, nego da čuvam svoju porodicu. I naravno da u svakom žitu ima kukolja i ljudi koji bi voljeli da postoji netrpeljivost, ali ja za to krivim medije, školstvo i politiku. Za svu mržnju koju posjeduju djeca i omladina, krivi smo mi stari. Sijemo je i dan danas. Šta dijete koje je rođeno 2000. godine zna o ratu. Sada se pojavljuje mržnja između svih, nije više Bošnjak, Srbin, Hrvat", navodi Salkanović.



Bez obzira što su nekad jedan na drugog pucali, danas ga kaže neće ostaviti u nevolji. Hasib je spreman da mu ustupi svoju kuću na duži period, a radit će i na tome da Risto izgradi svoju. 

"Risto može biti u mojoj kući dok ne osposobi svoju kuću. Ja ću mu pomoći preko institucija i firmi koliko god mogu. Razmišljali smo i o tome, posto mene vole u mom gradu, da krenemo od firme do firme i da obnovimo kuću brzo. Mislim da ćemo mu napraviti adekvatan smještaj i da će imati dovoljno prostora da živi. Ovom prilikom bih pozvao i sve ostale da mu pomogonu ako mogu, jer je on zaista ostao bez ičega. Potpuno je nemoćen da sam to rješava", kaže na kraju Hasib. 

(Alen Avdić)