Šta biste uradili da vaše dijete ovako udaraju? Osveta ili policija
Prva reakcija na video u kojem grupa djevojčica krvnički udaraju vršnjakinju, je takva da bih otišao na vrata toj porodici, istukao i dijete i roditelje najbrutalnije.
Vjerovatno bi svaki normalan i odgovoran roditelj tako pomislio. No, onda sam se zapitao šta dalje. Hoće li to biti dovoljno da lakše prebrodiš scenu gdje tvoje čedo, nešto što si odgajao i čuvao godinama, neko zlostavlja na takav način. Hoće li to izbrisati događaj.
Da ono što ti nisi možda nikada udario, tuče neko bez posebnog razloga, kako bi dokazao da je snažniji, važniji. Neko ko ima iza leđa istomišljenike u porodici. Neko ko ne zna ni za jednu dobru stranu života, ko svoj životni bijes iskaljuje na tvom djetetu na najbrutalniji način. Samo iz razloga što je možda sitnije građe ili povučenije, jer je odgojeno na način 'Ko tebe kamenom ti njega ljebom'.
Majka djevojčice iz Srbije, koju drugarice šamaraju na snimku objavljenom ovih dana, kazala je da nema snage pogledati video. Zamislite tu tugu, taj očaj i tu bol. Da znate da je vaše dijete maltretirano na takav način da to ne možete ni pogledati. A ne možete postići ništa. Jer policija ne radi svoj posao, jer pravosuđe ne radi svoj posao, jer država ne radi svoj posao.
I šta onda? Kako nastaviti život kao da se ništa nije dogodilo. Kako sjediti i piti kafu, a imati u glavi da je neka grupa vašeg sina ili kćerku premlatila jer nije okrenuo glavu dok prolazi školskim dvorištem. Kako prihvatiti činjenicu da vaše dijete, koje je odgojeno na najbolji mogući način, mora biti to koje će bježati u stranu i poginjati glavu pred nekolicinom koje su izrodili dileri, nemajke, gradski klošari, ljudi bez ikavih moralnih normi u svom životu. Tako je vidim i doživljavam roditelje djevojčica koje se bahato prse pred sitnijom drugaricom i iz sve snage je udaraju nogama i rukama. Tako doživljavam roditelje sve one gamadi koja po haustorima, parkovima i igralištima, dočekuju dječake i djevojčice koji se vraćaju sa treninga, dopunske nastave, časova matematike ili muzičke škole, kako bi im uzeli mobitel, džeparac ili teka onako opalili pljusku samo kao dokaz da su tu i da vladaju kvartom.
Znam da će neke bitange kazati da je ovo normalno, da svaki dan to gledamo, i da je uvijek bilo maltretiranja od strane jačih. Ali, pitanje i jeste u tome do kada trpiti nasilje. Šta da učini normalan čovjek da zaštiti svoje dijete, a da ne završi u zatvoru i ostavi porodicu na nemilost istima. Ovih dana više puta gledam snimak na kojem udaraju djevojčicu, razmišljajući tako- šta da je moje dijete u pitanju, i pitam se kako bih riješio situaciju. Jer niko drugi je neće riješiti sigurno. Odgovor još nisam potvrdio.
Samo mi dolaze slike težih stanja. Sjetio sam se Davida i Dženana. Jebo te život. Šta učiniti kad ti dijete ubiju, svirepo, kao da je najveći zločinac, a ne pupoljak koji je rastao u najljepšem izdanju. I ne možeš i nećeš saznati ko je kriv. Pa tako ga ne možeš ni osvetiti i da želiš. Niti ćeš barem djelimično biti zadovoljan slikom da ga vidiš iz rešetaka. Ako je to uopšte dovoljno da ti donese bilo kakvo olakšanje što svoje najmilije više nikada nećeš vidjeti. Zamislite težinu koju nose Muriz i Davor. Zamislite težinu koju nose sestre i majke ovih mladića. Mnogi od vas, a i ja, podržavamo porodice i dajemo im značaj, ali rijetko kad onako duboko razmislimo kakav život žive. Kako i šta osjećaju ti ljudi. Otkud im trunka snage da se bore, kada su sa svih strana sabotirani. Jer i njihovu djecu su ubila djeca gore nevedenih, nemoralnih, nečasnih, ološa, najvećeg ljudskog otpada. Niti znaju zašto, niti će kada saznati.
I sve ovo pišem kako biste pogledali snimak na kojem tuku djevojčicu i barem na minut se zapitali šta da je vaše dijete na mjestu te curice koju udaraju krvnički. Da li biste onda ignorisali ovakve postupke i komentarisali kao normalne. Da li biste onda na sve načine na mrežama apelirali da policija radi svoj posao i da građani pomognu jedni drugima. Da li biste radije šerovali neku pjesmu, kao što to sada činite, umjesto da smo svi objavili snimak tih djevojčica sa osudom da treba i nju i roditelje najdrastičnije kazniti. Dok se svi ne udružimo protiv zla, ono će sve veći mah da uzima. Jednog dana će i vaše dijete doći krvavo u kuću. Prisilimo policiju i pravosuđe da radi svoj posao. Nije ovo slučaj Srbije. Ovo je naša svakodnevnica. Nemojte iz ćoška gledati kako nečije dijete tuku u tramvaju ili mirno posmatrati kako mu lupaju šamare na sred ulice. Ne očekujte ni da će vaše neko zaštiti kad bude na mjestu tog koje ležni na zemlji i plače. Zbog 'neću da se petljam, nije moja stvar', svi smo u govnima velikim. Pokažite djeci svojoj da ste odgovorni i časni, tako i njih ohrabrite da svaki vid nasilja prijave. Prije nego što bude kasno.
Na kraju vas pitam, šta biste uradili da vaše dijete ovako udaraju?
(Alen Avdić)