Ustaneš ujutro rano i brzinski se spremiš za još jedan radni dan. Spremao si se malo duže nego si to planirao, te na putu do posla, ne želiš da te iko i išta zaustavi, inače si debelo zakasnio. Samo što izađeš iz zgrade, shvatiš da je prosto nemoguće da te niko i ništa ne zaustavi, jer samo u jednom trenutku vidiš 10 ruku uprtih prema tebi - ulični prodavači, koji pokušavaju zaraditi za svoj komad hljeba. Ne moraš ništa kupiti, ali dok ih ubijediš da ti zaista ne treba novi ofinger, ili brijač iz prošlog stoljeća, shvatiš da ti radno vrijeme počinje za 20-ak minuta, a do toga te dijeli prelazak preko najmanje tri pješačka prelaza, te čekanje i vožnja u ''brzim sarajevskim tramvajima'', gdje stariji ljudi stoje, a omladina sjedi, sa slušalicama u ušima. Također, zaista treba spomenuti kako su sarajevski tramvaji najposebniji na svijetu, jer - zimi hlade, a ljeti griju...

Konačno. Uspio si stići na posao. 

I tako, dok ti radiš osam sati, prosječan građanin Sarajeva sjedi u nekom od kafića u centru grada i ispija jednu od, barem pet dogovorenih i isplaniranih kafa tog dana. No, ne treba nam to zamjeriti, Sarajlije su uvijek bile tu za fildžan kafe, za cigaretu, za neku opuštenu priču. To je valjda način da na trenutak zaborave sve brige i nedaće, koje im život u BiH donosi. 

Okrenuo se tamo, okrenuo 'vamo, pogledaš na sat, a ono već 16:00, završavaš radno vrijeme i spremaš se za stapanje sa okolinom i takmičenje u najdužem ispijanju kafe. No, da bi došao do mjesta planiranog za kafu, opet moraš da čekaš i voziš se u ''brzim sarajevskim tramvajima'' i gledaš starije kako stoje, a omladina sjedi, sa slušalicima u ušima. Trenutno je zima, pa je logično da je i u tramvaju hladno, no od silne gužve i stajanja ljudi jednih na drugim, uspiješ se nekako i ugrijati. 

Nađeš se sa kolegicom ispred BBI-a, jer gdje bi se drugo omladina i mogla sastajati, nego tu, i dok hodate Titovom prema kafiću gdje ste planirali popiti kafu, naumpadne vam da ''kafa ne može na prazan stomak'', pa shvatite da bi vam odlično ''sjela'' jedna ''petica u pola sa kajmakom'', pa pružite korak kako biste što prije stigli na Baščaršiju i počastili sebe ovim tradicionalnim bosanskim jelom.
 
Nakon ''petice u pola sa kajmakom'', sad si i konačno krenuo popiti tu kafu koju si planirao cijeli dan, ali baš kako prolaziš Ferhadijom, modernim dijelom grada, za oko su ti zapale čizme u jednom od izloga prilično poznatih svjetskih butika. Ne možeš ništa uraditi tu, moraš ući i zadovoljiti svoju potrebu. No, kad si već tu, zašto ne razgledati šta još ima. 

U tom razgledanju ti prođe vrijeme i po izlasku, sljedeće što ćeš uraditi je definitivno napokon sjesti na tu kafu i zapaliti koju cigaretu, uz standardne sarajevske i svakodnevne priče. Nemaš namjeru dugo ostati, jer još do kraja dana si planirao svratiti do prijateljice kući, da malo popričate. No, kako sjediš, pričaš i kroz portal posmatraš ''face'' koje prolaze, ugledaš i poznate osobe, a kad ih već vidiš, zašto da ne zovneš da zajedno popijete kafu. I tako, došle ste vas dvije, a sada vas za stolom sjedi petero, a nije isključeno da će se još neko pridružiti, jer u Sarajevu se svi poznaju i nije ti ''ofirno'' sjediti sa bilo kim.

Sjedeći tako sa proširenim društvom i pijući neplanirano dugu kafu, nisi svjestan koliko vrijeme brzo prolazi. Sada ti je već jasno da će druga prijateljica morati sačekati drugi dan da se vidite.
I nije više tu do vremena, ni do tebe, ni prijatelja, ni okoline. Do Sarajeva je. Vrijeme u Sarajevu prolazi prebrzo. 

Kako kaže naš Sarajlija Abdulah Sidran - U Sarajevu kad živiš, previše vremena potrošiš. Dok tamo, dok ovamo – prođe jutro. Dok ovo, dok ono – ode dan. Jeste, doduše, sve to – bude među ljudima. I bude, uglavnom, lijepa priča.

Sarajevo je zaista jedna prelijepa priča i živa razglednica. Kada jednom dođete i upoznate Sarajlije, više nikada nećete željeti otići iz ovog grada i od ovih ljudim, 

Život je kratak za Sarajevo.


(Amila Alijagić)