Vjerujem da i nije bilo tog penala, već bi Sarajevo iz mnoštvo stvorenih prilika postiglo pogodak, jer jednostavno, željeli su tu pobjedu više nego Željo, zagrlizli i grizli na terenu više nego ekipa, kojoj je ta pobjeda značila i osvajanje titule prvaka. Pod svaku cijenu, igrači Sarajeva su se svojim navijačima željeli iskupiti za Kup, za neke loše igre i sezonu na svom stadionu ispratiti pobjedom. Na kraju su i uspjeli. I više nego zasluženo.

Možda, kao novinar ne bih trebala ni pisati ovako pristrasan i 'navijački' tekst. Ali kao navijač i uostalom vječni sportski romantik i zaljubljenik u fudbal, zaista imam potrebu i osjećaj da moram. I tu jedan moj identitet udara na drugi moj identitet. No, čak ne moraš ni biti navijač Željezničara da budeš vidno razočaran i šokiran kad vidiš da neko ko bukvalno jednu ruku već drži na peharu namijenjenom prvaku BiH, propusti dva zicera da ga konačno, nakon četiri godine, ponosno i objeručke prihvati, snažno zagrli i ponosno izloži u vitrine Plavog salona.

Iako (možete me sad svi napadati), ove sezone nisam bila zadovoljna, a još manje zadivljena partijama koje je pružao Željezničar, tješila sam se onom 'Igru briši, bodove piši', a i nekako sam prije Krupe skoro bila sigurna da će Plavi konačno osvojiti tu titulu. Nakon tog remija protiv Krupe, koju je Željo usput rečeno u prethodna tri susreta pobijedio, obuzeo me osjećaj panike, jer koliko god da je pao na niske grane (i to je priča za sebe), nije ti taj derbi zajebancija, sine moj.

I već u 21. minuti svi strahovi, postali su stvarnost, teška, surova i ona što izaziva veliki osjećaj bijesa, ljutne i frustracije. Nastaviš dalje gledati utakmicu, a taj bijes postaje sve veći, jer ti nikako nije jasno ko se dovraga na tom terenu najvećeg bh. stadiona bori za titulu. I onda kad vidiš da tvoj tim nije u stanju dati gol ni da se igra još 180 minuta, onako očajnički, jadnički, poniženo otvoriš rezultate i pratiš šta se dešava u Bijeljini, može li taj vražiji Radnik dobiti Zrinjski, ma barem odigrati remi. Nešto ti k'o bude lakše kad vidiš 1:1, a nekoliko minuta do kraja. Ali, malo sutra, 94. minuta penal za Zrinjski (nepostojeći, smiješan, tragikomičan, bolan, jadan),  šut – gol – titula u Mostar. Nezasluženo dosuđen penal, titula – hmm, moglo bi se o tome raspravljati da li je zaslužena, ili ne...

Sami pali, sami se ubili

Ali, tek tad počinje prava borba navijača, simpatizera, onih što gledaju sve to sa strane, ma sviju. Milion nedoumica, a jedna stvar sigurna – Željezničar je propustio dva zicera da osvoji titulu. Čitam, kažu što Sarajevo nije pustilo Želju, barem remi da bude, neki kažu da je sudija kriv jer penala nije bilo, a nažalost jako malo je onih koji sasvim realno gledaju na sve to i onako iskreno i otvoreno priznaju da je Željo sam sebi jedini krivac, jedan jedini 'najjediniji'.

Igra kakvu je Željo 'furao' kroz cijelu sezonu, ne priliči Željezničaru. Željo je, ili bi barem trebao biti klub, koji u svakoj utakmici ide na pobjedu, ako se šta izjalovi, Bože moj, popravit će se do idućeg susreta. Željo ne treba da postigne pogodak i onda se povlači nazad, ili još gore – ne postigne pogodak, ali se povlači nazad, jer tobože dobar je i bod, 'još puno bodova je u igri'.

Nije Sarajevo u derbiju dužno, niti bi trebalo, a niti Želji treba, da ga pušta, poklanja mu bodove i titule. Jer kad imaš sve u svojim rukama, pobrineš se da taj cilj ostvariš SAM, bez bilo čije pomoći.

U svim segmentima igre, Bordo ekipa je nadigrala Plave, toliko da svi navijači Željezničara 'mogu biti sretni', da kroz šuplju odbranu nije zalutala još koja lopta. Također, nije kriv ni Irfan Peljto, koji je utakmicu sudio i više nego korektno i pošteno.

Uostalom, titula je napola bila izgubljena nakon remija u Krupi.

Na greškama se uči?!

Ono što je sada najbitnije je da svi u i oko Željezničara shvate i prihvate da su jedni i jedini krivci za ovo, jer jučerašnja igra Želje, taktika, zamisli, postava, igrači, (ne)zalaganje i sve ostalo, nedostojno je prvaka, kakve takve lige i države!

Čekamo titulu četiri godine, možemo još jednu, ali da znamo da će se neke stvari popraviti i da će se naučiti iz vlastitih grešaka. Da znamo, da neće opet doći priča o još jednom novom infrastrukturnom projektu, koji bi nas natjerao da zaboravimo bolnu subotu 20. maja 2017.

Jer, šta će mi stadion i teren na kojem će neko drugi proslavljati titule, a naši igrači se vući bezidejno i tromo?!

(Amila Alijagić)