Ima onih dana kada ustaneš, otvoriš portale i dočekaju te ružne vijesti. Tako je bilo i jutros. Prva informacija ovog dana, bila je – Preminula Alisa Mahmutović, majka Mahira Rakovca.
Ovo je naravno potreslo i uznemirilo sviju koji su poznavali Alisu, no pored njih, preranom smrću potresena je i cijela BiH. Potreseni smo svi koji smo suosjećali i zajedno sa Alisom i Dubravkom se borili, odnosno pokušavali se boriti protiv države, sistema, protiv svih onih koji su malog Mahira otjerali u smrt, a njegovu porodicu, ili ono što je od nje ostalo, sistemski uništavali i tjerali da pođu za Mahirom, jer, koliko god to loše, tužno i bolno zvučalo – tu je bio njihov jedini spas.
Mahir Rakovac je 14. decembra 2015. izvršio samoubistvo skočivši sa zgrade. Shrvani, uništeni, slomljeni majka Alisa i očuh Dubravko su se svim silama, snagama i raspoloživim sredstvima borili da pronađu i dokažu razloge samoubistva 14-godišnjeg dječaka. Na životu ih je držala samo nada i vjera da će Mahir, na nekom boljem svijetu pronaći svoj konačan mir, kada istina bude obznanjena.
I svi smo se nadali da će ovo biti Dubravkova i Alisina pirova pobjeda. Ipak, umjesto i te pirove pobjede dobili smo tragediju Shakespearovskih razmjera. U tri čina. Počela je sa Mahirom, nastavila sa očuhom Dubravkom, a njen konačan kraj obilježila je smrt majke Alise Mahmutović.
A ne tako davno, bili su jedna sretna porodica.
Uz borbenu Alisu i Dubravka nadali smo se nekako da će se istina, kakva god ona bila, ipak saznati, da će nam biti jasno, zašto Mahira više nema, šta i kako, ili možda ko, ga je ‘natjerao’ na taj čin. Ipak, Dubravkovim odlaskom, ta nada se polako gasila, jer već dovoljno teška borba postaje neizdrživo breme za jednu slomljenu majku i ženu, koja je u tako kratkom periodu ostala bez dvije najvažnije osobe u svom životu.
Na kraju, ni ona nije uspjela.
Nije uspjela, jer ponekad, kada treba uništiti sve pred sobom, kad trebamo u smrt otjerati cijelu jednu ‘do neki dan’ sretnu porodicu – itekako smo jaki, jer da su Dubravko i Alisa saznali pravu istinu, koliko god ona bolna za sviju bila, ko zna šta bi bilo?! Možda bi nastavili mirno sa svojim životima, tugovali u miru, ali ipak imali tu vrstu satisfakcije da mali Mahir može konačno da počiva u miru.
Ovako, svima, koji i nisu poznavali tu porodicu, ovo je jako tužan i bolan dan, onaj koji nas razuvjerava i ne pokazuje nam baš da je istina uvijek dostižna, mada često spora, jer Mahir, Dubravko i Alisa je nisu dočekali. I zato smo svi krivi. Kolektivno.
A ti državo, ponosiš li se ovim? Ove tri žrtve, tebi na dušu idu.