21.9.2017. 14:19
3
Šmeker koji je prvo postao vrhunski trener, pa onda igrač: Da ga ne čuju, Rađa je tiho rekao 'Dođite gore da se pozdravimo'. Sakrili smo se u lift i izgrlili
Grčka '87., Italija '91., Grčka '95., Atlanta '96., Španija '97., Grčka '98., - četiri zlata, jedno srebro, jedna bronza – kao igrač. Španija 2014., Rio 2016., Turska 2017. – tri srebra – kao trener. Košarkaš kojeg su smatrali najvećim šmekerom, bio je frajer na terenu, a i van njega. Aleksandar Veliki, Sveti Saša, Sale Nacionale, eto tako ga zovu. Sve to je Aleksandar Saša Đorđević

Bila jednom jedna Jugoslavija

Za naše područje, prostor bivše Jugoslavije, posebno zanimljiv je Eurobasket u Španiji 1997. Doduše, nekom zanimljiv, nekom bolno sjećanje. Glavnom akteru ovog teksta, zasigurno jedno od najljepših u karijeri. Bio je to meč zanimljiv cijeloj Evropi, no nažalost ne iz pretjerano sportskih razloga. Nakon raspada SFRJ to je bio prvi susret selekcije Jugoslavije i Hrvatske, a napetost se mogla rezati nožem. Za 24 momka, koja su igrala, ta utakmica je bila SVE. Baš, baš sve.

Većim dijelom utakmice Jugoslavija je vodila, ali nisu uspjeli napraviti veću prednost, te utakmicu mirno privesti kraju. Nekoliko sekundi do kraja, Hrvatska vodi 62:61.

A onda on uzima stvar u svoje ruke, tačnije loptu. Ponavlja Istanbul 1992. Pretrčava cijeli teren i staje na isto mjesto gdje je stajao u Istanbulu te '92. Sa zvukom sirene lopta prolazi kroz mrežicu. Igrači su odahnuli, jer su ispunili najveću želju navijača. Iako su na kraju izgubili u finalu od Italije, koš Saše Đorđevića je sve čega se svaki državljan Srbije rado sjeća. Bio je to koš vrijedan zlatne medalje. Takve stvari ti obilježe karijeru, zbog toga te se svako sjeća, zbog toga dobiješ nadimak Nacionale.

''Neki su govorili da je to neispravno, no nije postojao drugi način, zaštitiš se tijelom i jedini cilj je bio da dođem do neke tačke, gdje mogu da naskočim. Šut u Istanbulu '92. i onaj protiv Hrvatske '97. je sve što sam vježbao cijeli život. 3, 2, 1... Đorđević, sve ostalo je historija. Izađeš u 10, 11, tad posljednji basketaši odu sa terena, ja i dalje s loptom, sanjam šut i vježbam'', ispričao je Sale o svoja dva šuta koja su ga obilježila za cijeli živt nedavno u intervjuu za SK.

Sale je igrao u najboljem periodu srpske košarke, onda kada je Srbija postala zemlja košarke, no kada bismo rekli da je sve bilo med i mlijeko, lagali bismo. Nije! To su bili najgori periodi za Jugoslaviju i sve države koje su bile njen dio, a sve se to, željeli oni to tada, ili ne, odražavalo na sport. Bilo je međusobnih sukoba među igračima država koje su bile u sastavu SFRJ-a, prije, a i poslije rata. Vlade Divac i Dražen Petrović – Jednom (i nikad više) braća. Onda onaj kukavički bijeg sa postolja reprezentativaca Hrvatske 1995., samo jer su na najvišem postolju stajali njihove dojučerašnje reprezentativne kolege, prijatelji, braća (tada je Jugoslavija u finalu savladala straaašnu Sabonisovu Litvaniju) Samo jer je takva direktiva bila iz Zagreba. Vjerujem da nisu željeli to.

Sale Nacionale je također imao jedan okršaj sa Petrovićem, a nedavno je ispričao i detalje, te zapravo šta se tada dogodilo i stao na kraj svim dosadašnjim nagađanjima.

''Na jednoj utakmici koju smo izgubili poslije dva produžetka u Zagrebu, Dražen je ispao u jednom od tih produžetaka zbog pet penala. Poslije te utakmice mi se unio u lice i rekao: A ti mali zapamtit ćeš kad ćeš igrati u reprezentaciji. Nikad više, okrenuo se i otišao. Onda sam ja krenuo za njim, psovao ga, vrijeđao, držali me svi. Te godine, ja stvarno nisam bio u reprezentaciji, da li je to zbog toga ili nečeg drugog, ne znam. Nije neka prijatna situacija, iako smo imali odličan odnos, ali da li iz te neke drčnosti nas klinaca koji smo se drznuli da napadnemo tu moćnu Cibonu u to vrijeme, njega na toj poziciji, njegovog brata, nemam pojma, ali to je neka istina'', ispovjedio se Sale.

Sport ih je spajao, politika razdvajala. Odrasli su zajedno, sve selekcije prošli zajedno, gledali jedan drugog kako prolaze kroz tinejdžerske dane. Prijateljstvo i bratstvo ih je tjeralo da se pri svakom susretu izgrle, izljube, požele sreću jedni drugima, politika im je to strogo branila.

''Kad su Hrvati došli u Atinu 1995., njihov sto za ručak je bio skroz desno u uglu, a naš skroz u lijevom uglu. Između nas je bila Evropska unija, tako smo se šalili, ekipe Švedske, Španije...U trenutku kada su ulazili u hotel, Dino Rađa je prolazio pored nas i samo tiho dobacio 'Mi smo gore na drugom spratu, dođite da se pozdravimo ka ljudi'. Onako se on sakrije, uđe u lift, mi za njim na drugi sprat i tamo krenemo da se grlimo i ljubimo, da njega ne bi vidjeli u holu da se pozdravlja s nama. Oni nisu smjeli da pokažu drugarski odnos, mi nismo imali taj problem'', sjećao se Sale.

Pored toga što je za svoju državu postao heroj, Saša je imao odličnu i klupsku karijeru, Partizan, Olimpia Milano, Fortitudo, Portland Trail Blazers, Barcelona, pa Real, Scavolini Pesaro, pa opet Olimpia. Gdje god je bio, ostavio je veliki trag, posebno u Italiji. 'Dribling ispod koša, izbacivanje 45 stepeni, nastavak u spejsingu, korner, primanje lopte i iz kornera šut' – jedan talijanski novinar je to nazvao 'Đorđević move'.  

3. Jula 2005. patike je okačio o klin. Nekoliko hiljada ljudi je prisustvovalo u Hali 'Pionir' u Beogradu, na njegovoj opraštajnoj, a uz to i humanitarnoj utakmici. Legende koje su se odazvale toj utakmici, samo su, svako za sebe, govorio i objašnjavao koliko velik je bio Sale. Dino Rađa je bio tu također i to je bilo dovoljno, riječi nisu bile potrebne. Simboličnih 19 sekundi pred kraj utakmice, Sale je ostavio loptu na sredini terena, obišao počasni krug, pozdravio sve prisutne, otišao u svlačionicu, skinuo patike i okačio ih na vrata, koja je potom zatvorio. To je bilo to za njegovih 38 godina i 22 godine karijere. Velike karijere.


Trenerska karijera

Kao trener vodio je Olimpiju Milano, Benetton Treviso, Panathinaikos, a sada je trener Bayerna. Selektor Srbije je od 2013., a do danas na svakom prvenstvu uspio je osvojiti medalju, ma koliko njegov tim bio desetkovan, kako kaže jedan tweet: Sale da dovede i metar drva na prvenstvo osvojio bi medalju. I koliko je to zasluga igrača, njegova je uvijek za jedan više, jer za njega ne postoji razmišljanje da je neki protivnik nepobjediv. Pa čak i protiv SAD-a je rekao da ide na pobjedu, pa šta bude. E to je taj pobjednički mentalitet. To je ono šta i ko je ustvari Sale Đorđević, a on to sve pripisuje i mentalitetu koji imaju Srbi, ali i svi ostali sa prostora bivše Jugoslavije.

''Košarka je igra vica, prevare, fore, podvale. Mi se cijeli život budimo sa idejom da napravimo neku foru, da nekog zeznemo, da se našalimo. Naučeni smo da kupimo nešto za 100, a prodamo za 105. Sve nam je u vicu, štosu, fori. Košarka je takav sport i zato nam odgovara''.

S obzirom na to da sam dosta mlada da se sjećam jugoslovenskih dana košarke, nisam u tom trenutku vidjela Đorđević move, nisam vidjela Istanbul '92., ni Grčku '95., kao ni Španiju '97. Vidjela sam poslije, gledam i dan danas i pitam se kakva bi to košarkaška velesila bila, na koliko još bi se postolja popeli. Ipak, ono što mogu sada jeste uživati u košarci, igri i taktici koju pravi Aleksandar Đorđević – Šmeker koji je prvo postao vrhunski trener, pa onda veliki igrač!

(Amila Alijagić)

3
SOURCE PRIČE
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
 

Redakcija
T:
F:
M:
Marketing
T:
M:
Aplikacije
Mobilna aplikacija
Android aplikacija
Social

Copyright ©2009 - 2015, Source d.o.o.