Nagrade su vratili: Zinka Bardić, Ljubica Letinić, Ana Benačić, Boris Pavelić, Vojislav Mazzocco, Drago Pilsel, Ernest Marinković, Jerko Bakotin, Hrvoje Šimičević, Ivan Kralj i Ivica Grčar.

Zajedničku izjavu 11 novinara prenosimo u cjelosti:

''Odluka da se odreknemo nagrada Marija Jurić Zagorka Hrvatskog novinarskog društva profesionalan je i građanski protest zbog ovogodišnje dodjele nagrade za televizisijsko izvještavanje iz Haaga tijekom izricanja pravomoćne presude za ratni zločin šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata. Nagrada je dodijeljena za izvještaj bez osnovnih novinarskih elemenata.

Izvještaj se mora temeljiti isključivo na činjenicama, ne trpi pristranost i obvezuje na jednak pristup svim stranama. U konkretnom slučaju očekivalo bi se iskazivanje poštovanja prema žrtvama i nihovim obiteljima. Sve je to izostalo.

Ne želimo ulaziti u stil novinarke, i ne sporimo pravo na emotivan pristup u takvoj situaciji. Osporavamo, međutim, da taj spekulativan, proizvoljan i formalno nekorektan izvještaj struka nagrađuje kao primjer izvrsnosti. Izvještavanje koje se pretvorilo u komentiranje, gotovo i huškanje protiv susjednog naroda, nije i ne smije biti novinarstvo. Očekujemo od HND-a da proceduralno ospori tu odluku, a pravila izbora poboljša da se ovo više ne bi ponovilo.''

Za Source portal govorio je Vojislav Mazzocco, koji ističe da je svakako oduvijek bio ponosan na nagradu.

''Nagradu sam dobio za seriju reportaža o radnicima iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji su regrutirani za rad u ratnim zonama Iraka i Afganistana. Ta statuica bila je više od uspomene, bila je priznanje za nešto dobro što sam učinio. Odluka da je vratim bila je teška, ali brza. Ne i nepromišljena. Potaknuo me je Boris Pavelić, kolega iz Novog lista. On je pronašao način kako iskazati svoje neslaganje s onim što je HND ove godine napravio dodjeljujući spornu nagradu.'', govori Mazzocco.

Uprkos činjenici da znamo u kakvom okruženju živimo i mi u Bosni i Hercegovini, ali i naše komšije i susjedi u regionu, mnoge je izneanadila činjenica da ipak postoji određeni broj ljudi, koji ne da ne podržavaju potez ovih 11 beskompromisnih novinara, nego ih prozivaju i kritikuju. Ipak, Mazzocco jasno stavlja do znanja da ga se ti komentari ne tiču.

''Za komentare me uopće nije briga. Nisam ovo napravio da bi me neko više volio. Nagrade sam se odrekao zbog svoje savjesti. I u pokušaju da ovo društvo napravim barem malo boljim. No, prvenstveno zbog svoje savjesti i higijene. Da ne budem u društvu s onim koji se ne zaslužuju zvati novinarima'', ističe Mazzocco.

Vojislav Mazzocco, ali i njegovih 10 kolega koji su se odrekli nagrade poznati su kao novinari koji su prije svega profesionalni, neovisni, nespremni za bilo kakve kompromise sa vladajućim. Često su zbog toga nailazili na probleme, no nisu odustajali i ostali su odlučni u namjeri da svoj posao obavljaju po svim novinarskim i ostalim načelima. Ipak, kako Mazzocco ističe, postoji i ona druga strana novinarstva u Hrvatskoj. A mi to isto možemo upotrijebiti i za našu državu.

''Ne mislim da je to što je Ivana Petrović dobila nagradu zapravo slika hrvatskog novinarstva. S jedne strane imamo novinare koji pošteno rade. S druge se nalaze daktilografi, koji vrijedno zapisuju misli političara i huškače koji podilaze najnižim strastima ne bi li povećali gledanost i čitanost. Oni nisu novinari, samo se takvim predstavljaju. Imamo novinarstvo i nešto drugo za šta ne mogu smisliti pristojnu riječ. Ponekad je to u istim medijima pomiješano, ne postoji ni jedan medij koji je imun na pogreške. Neki se s tim nose bolje, neki zlo promiču'', objašnjava Vojislav.

Kako je već istakao, Mazzocco i njegove kolege su se odrekli nagrade zbog savjesti i pokušaja da ovaj svijet učine boljim mjestom, no da li će se nešto dugoročno promijeniti, da li će se popraviti svijest javnosti u regiji, hoćemo li ikada biti normalni (?!) – malo ko je optimističan.

''Ne vjerujem da ćemo nešto promijeniti. Barem ne puno. Najviše što možemo postići je promjena svijesti unutar novinarskog društva da se ovakve sramote više ne događaju. S druge strane, svojim pisanjem, izvještavanjem, komentarima, prilozima, možemo i pokušavamo utjecati na stvaranje boljih društava. No, to je jako spor proces. Ne znam hoćemo li ikada biti normalni. Ja odavno nisam'', zaključio je Vojislav Mazzocco u razgovoru za Source.

(Amila Alijagić)