Šta je to ljudima bitno prilikom potrage posla i koje to oni kriterije imaju. Pitali smo nekoliko osoba, koji su se izjasnili o nekim svojim kriterijima prilikom potrage posla, kakav je njihov idealni poslodavac, te da li su imali neka pozitivna ili možda negativna iskustva u svom radnom vijeku.

''Nakon sedam godina rada i zaokruženih 10 firmi za koje sam radila, imala sam raznorazna iskustva, kako negativna, tako i pozitivna. Radila sam i za minimalac, od nekadašnjih 430KM, a sada ću da radim za 1100KM. Bilo je poslodavaca koji nisu poštovala i moja zakonska, a ni ljudska prava, koji pored neplaćanja prekovremenih sati, vrijeđali su i ponižavali. Jedan poslodavac me odjavio, dok sam bila u bolnici, jer sam morala na hitnu operaciju. Jedan me odveo na poslovni put u London, gdje sam imala sve putne troškove plaćene. Radila sam i po 25 dana bez prekida po 13 sati, pa sam radila četiri dana, sa dva dana odmora. I sve sam to prošla'', kaže nam sagovornica, te nastavlja:

''Nije istina da mi ne biramo poslove i da oni biraju nas. Osobe koje imaju takav stav, prihvataju šta im se nudi i trebaju da cijene sebe, da odbiju kada im neko ponudi mizerne uslove. Činjenica je da nije jednostavno u našoj državi. Ali sve dok prihavatamo platu od 600KM jer je bolje išta nego ništa, i dok ismijavamo druge što traže neke uslove, neće ići na bolje'', govori nam.

Ipak, kada su kriteriji u pitanju, mnogi se slažu kako je poprilično teško tražiti i zahtijevati nešto, jer kako naši sagovornici ističu, nije baš da možemo birati.

''Vrlo često ljudi rade ono što ne žele i trpe loše šefove, jer nemaju izbora. Ali eto, u nekom idealnom svijetu, važno mi je da radim ono što je meni zanimljivo, da je poslodavac pošten, ili dovoljno pošten da me neće podkradati, da nema terora i pritiska, da sam prijavljena i da je plata realna, a ne ispod očekivanja'', kaže nam jedna od sagovornica.

''S obzirom na stopu nezaposlenosti u BiH rijetki su koji su u prilici da biraju, a većina radi zato što mora i za jako niske plate, kojom se jedva mogu pokriti primarne životne potrebe. Nema posla, država koja služi bespotrebno velikom državnom aparatu, a ne svojim građanima. Da ima više posla, više para, bolje zdravstvo, obrazovanje, ostale usluge, znaš koga bi politika zanimala - nikoga. Nego ovako utuvili mladom čovjeku da mu je maksimalan domet uvaliti se u državnu službu''.

Svi naši sagovornici se slažu da im je kod poslodavca najbitnije da ih poštuje kao radnika, da ih ne omalovažava, poštuje njihovo vrijeme, odmor i mišljenje. I naravno, svi zahtijevaju da se poštuje Zakon o radu.

A onda smo razgovarali i o nekim pozitivnim ili negativnim iskustvima s kojim su se susreli tokom svog radnog vijeka.

''Imala sam šefa koji je prvo bio običan radnik kao svi mi, a onda je preko noći postao direktor. Od toga dana je postao do te mjere pokvaren da se s njim nikada nije moglo komunicirati bez tenzija. Uglavnom je prijetio radnicima kaznama, otkazima, stalno je uvodio neka nova pravila kao u KP domu, štopao u minutu koliko ko dugo jede, tjerao ljude da rade za praznike. Njegova glavna ekonomistica je ljudima davala po marku, dvije ili čak pet manje od plate, te tako sebi i njemu stavljala pare u džep. Mnogo radnika nije bilo prijavljeno, pa kad mu je došla inspekcija, okupio je sve radnike i zaprijetio da kad sazna ko je zvao inspekciju, neće se dobro provesti. Ni poslije toga nije prijavio radnike, pa sam bila svjedok kako su se neki krili u žbunju kad dođe inspekcije'', priča nam sagovornica.

''Radila sam dvije godine bez plate i osiguranja da bih stekla iskustvo. Kad sam naučila dobila sam mizernu platu, opet bez osiguranja, od koje sam putovala na posao i naravno sebi hranu kupovala. To je trajalo godinu i po, a u međuvremenu sam zatrudnila, a kada sam otišla na bolovanje u trećem mjesecu trudnoće iz opravdanih razloga, morala sam vraćati ta tri mjeseca, kako bih se mogla vratiti na posao. No, ni to nije bilo sve, u devetom mjesecu su mi dali otkaz, a to sam saznala skoro mjesec dana nakon otkaza. Da naglasim, mogla sam podignuti tužbu, ali sam se porodila nakon dva dana (20 dana prije termina) poslije kojeg sam se borila za život'', priča naša sagovornica.

''Vlasnik mi se nabacivao, a ja sam zbog toga dala otkaz. On mi nije htio isplatiti što sam zaradila, te mi je dao mizernih 200KM. Također, moja kolegica uopće nije dobila platu, jer su je okrivili da je krala'', ispričala je jedna od sagovornica.

(Amila Alijagić)