Jugonostalgičari će se sa sjetom prisjećati ovog stiha i poželjeti da se vrate u stara dobra vremena. Pri analiziranju ankete sprovedene sa građanima Sarajeva, 95 posto je žalilo za prošlim vremenom. Žal za beneficijama, žal za crvenim pasošem, kao jednim od najtraženijih u Europi.

Nije jugonostalgija samo čežnja za vremenom koje je prošlo, kada su  mladi zaista imali priliku da se obrazuju i da rade, kada nije bilo preko 64% nezaposlenosti među mladima, kada mladi nisu morali da idu trbuhom za kruhom. Žale ljudi za tim vremenom, jer većina nije imala egzistencijalnih problema, s obzirom da je postojao veliki nivo socijalne sigurnosti, humanijeg društva, gdje zdravstvena zaštita nije bila privilegija, niti je bilo nužno protestovati da bi vaše dijete dobilo jedinstveni matični broj. Nije Jugoslavija nije bila idealna, ali mogao se posao naći, ali se nije moglo desiti da dobijete otkaz tokom trudničkog odsustva. Ali, sagledavši obje strane medalje, biće i onih koji će se nerado sjećati tog perioda, koji će reći, da nije vladala jednakost, da je bilo loše, toliko loše, da su svi imali priliku da se školuju. Jugoslavija je mnogo toga dala, ali malo ko se toga sjeća.

Najzanimljiviji fenomen jugonostalgije jeste da upravo mladi koji su rođeni nakon raspada Jugoslavije, ili malo prije, koji uopšte nemaju predstave šta je Jugoslavija bila niti šta je ona predstavljala. Mnoge analitičare zbunjuju, ujedno i zabrinjava da upravo kod mlađe populacije raste nivo jugonostalgije, iako imaju malo ili nimalo sjećanja na istu. Možemo reći da odgovor na to tražimo u uticaju roditelja, koji su eventualno idealizirali sliku Jugoslavije, zbog uticaja nostalgije i čežnje za boljim vremenom. Kada sagledamo realno stanje današnje nam države i Jugoslavije, da li zaista biramo između dva zla, ono manje?!

Bilo je reči o tome da li je jugonostalgija samo žal za vremenima u kojima se dobro i mirno živjelo ili i nešto više od toga, imala je Jugoslavija i one loše strane, kao što su kult ličnosti, nedemokratičnost i ograničavanje ličnih sloboda. Protivnici Jugoslavije težili su za stvaranjem demokratskih država, mada sve se više čini, da nam je neko bacio ideju demokratije, pa da se malo poigramo s njom. Ali, kako to uvijek biva, oni koji su tek ušli u igru, nisu baš najvještiji u njoj, pa samim time, osjećamo se da smo dio nekog eksperimenta, koji svakim danom bivamo testirani na „nove“ ideje ili pravce demokratije.

Suština je da narod pogađa najviše finansijska situacija i osjetljivost na ranjive kategorije društva, kao što su žene, djeca i mladi. Nesporno je da je finansijska situacija društva Jugoslavije i zbrinutost ranjivih kategorija društva, bila na zavidnom nivou.

Pri samoj analizi finansijske situacije Jugoslavije, navešćemo sadašnja dugovanja država bivše Jugoslavije, kao i same Jugoslavije.

Trenutna situacija oslikava da je rekorder u javnom dugu Slovenija sa 28,8 milijardi eura, dok je njen BDP (bruto domaći proizvod) najveći od svih država bivše Jugoslavije, tako i da ima mogućnost da ga otplati.

Sljedeće mjesto zauzima Hrvatska sa dugom od 28,7 milijardi eura, zatim Srbija sa dugom koji je prešao 20 milijardi eura ili 63,3 posto BDP-a.

Bosna i Hercegovina ima javni dug od 5,5 milijardi eura, Makedonija od 2,7 milijardi eura, a Crna Gora od 1,7 milijardi eura.

Razlog zbog kojeg bivše države Jugoslavije polako tonu u dužničku krizu, možemo naći u odgovoru da je raspad Jugoslavije samo destruktivno podstaknuo neuspjeh industrije, na smanjenje porizvodnje, te značajan pad konkuretnosti u privredi i preduzećima.

Važno je napomenuti i da ukupan spoljni dug SFRJ je iznosio skoro 22 milijarde dolara, dok sada spoljni dug država bivše Jugoslavije iznose preko 145 milijardi eura.

Kada saberemo i oduzmemo sve dobre i loše strane, ali najprije trebamo kritički sagledati uključenost našem društva u političko – društvena zbivanja. Sve više stoji mišljenje da naš narod politika ne zanima, ukoliko nije dio iste. Narod želi da mu se osigura dobar i siguran život, a da pri tome ne ulože truda, već da neko za njih to isto uradi. Nije nam odgovarao jednopartijski sistem, a sada kada je pluralistički na snazi, ne želimo se uključivati.

Mnogo je lakše kada neko misli i odlučuje za nas, dokle god je na snazi parola „samo da je hljeba i igara“...


(Anesa Agović)