Evo šta je napisala pod naslovom IZVJEŠTAJ IZ ISTANBULA:

– Dragi prijatelji, dobri ljudi i svi vi koji se pitate kako je Nirmela, evo danas da vam kažem par novih informacija. Prvo da vas zamolim za razumijevanje da shvatite zašto često ne pišem o Nirmeli i njenom stanju, to je ipak jedan proces oporavka koji zahtijeva strpljenje i vrijeme.

PONOVO NA INTENZIVNOJ NJEZI
Izljev krvi u mozak mnogi ljudi i ne prežive, ona je imala sreću da je ostala živa i sad je u fazi oporavka. Juče je ponovo vraćena u intenzivnu njegu, zbog testova na gutanje i zbog tomografije mozga. Dosad svi testovi su uredni, sve je pod kontrolom, njeno stanje ne ide nagore, Nirmela je stabilna. Krvarenje je zaustavljenjo, tj. nigdje ne krvari.

Šta još da kažem nakon dva mjeseca koje smo provele ovdje… mogu samo reći, kao što reče moj prijatelj iz Bosne koji je trenutno ovdje sa sličnim problemom: Ljekari BiH čim budete svjesni da ne možete pomoći našoj djeci, našim sestrama, braći našoj, našim pacijentima – kažite nam to na vrijeme, zar se ne bojite dragog Boga? Naputite nas, objasnite nam, pomozite da na vrijeme spasimo svoje mile, jer kad stvari izmaknu kontroli, kad se desi ovo što je mojoj sestri nemojte misliti da i vi ne snosite dio krivice.

Često se pitam šta bi bilo da je nakon tri mjeseca ležanja na Koševskom centru Sarajevo neko od ljekara rekao i pomogao da moja sestra ide vani na liječenje, a ne nakon sedam mjeseci intenzivnog krvarenja. Tek kad smo se mi kao porodica pobunili i počeli da prijetimo tužbama potpisali ste konzilijarno mišljenje sram da vas bude i neka vam Allah sudi.

OD ONAKVE LJEPOTICE kakva je bila moja sestra ja sad gledam djevojku koja je, blago rečeno, za neprepoznati. Šta još mogu da kažem, mama nam je u posjetu došla al` se vraća 02.02. jer ipak financijski ne možemo podnijeti boravak ovdje i ja i mama.

SUSRET NIRMELE I MAME je bio jako dirljiv i emotivan ne znam kako da opišem kad majka nakon dva mjeseca vidi dijete koje je bilo lijepo kao san, a sad to je jedno biće privezano za krevet, za bruku nekih aparata koje nema volje da oči otvori, da se nasmije, ja nemam riječi kako da vam taj susret opišem.



Jedino što baš nikad neću moć` zaboraviti su dvije suze moje sestre koje su se slile niz sljepočnicu kad je mama rekla “sine Nirma evo ti mama došla”. Moja mama je ovamo u Istanbulu boravila kod Nihada Sadibasic kojoj se puno, puno zahvaljujemo i njenoj porodici neka ih dragi Allah nagradi. To je žena koja brine o nama i nikad joj se nećemo moći odužiti, isto tako njena Azra (kćerka) Enes Paketçi je moj anđeo ovamo u Istanbulu.

Dragi prijatelji molim vas ponovo po ko zna koji put pomozite nam, ako niste u mogućnosti da uplatite novac za Nirmelu pozovite humanitarni broj, a ako i to ne možete podjelite post. Hvala svima koji ste uz nas da vam Bog podari svako dobro.

Miki i Niki