Međutim, građani su pomalo sluđeni, jer više ne mogu jasno da raspoznaju ko je taj od koga treba da očekuju da povede državu u pravom smjeru; domaći političari, koji su za to dobili mandat građana na izborima, ili predstavnici međunarodne zajednice.

U nekim savršenim i normalnim zemjama u kojima sistem dobro funkcioniše podrazumijeva se da su domaći političari ti koji građanima moraju osigurati normalne uslove za nesmetan život, ali u složenoj zemlji, kakva je BiH, gdje međunarodna zajednica, htjeli to priznati ili ne, igra veliku ulogu, građani s razlogom i od međunarodnih predstavnika ili stranaca, kako ih pojedini političari vole nazivati, očekuju da pomognu domaćim političarima na putu izgradnje boljeg društva.

Zasluga međunarodne zajednice u zaustavljanju rata u BiH ne smije se zanemariti, ali isto tako treba reći kako je ista ta međunarodna zajednica direktno kreirala politički sistem u kojem živimo.

Oni su ti koji su u BiH kreirali Ustav i Izborni zakon koji poznaje samo kategorije kolektivnog predstavljanja, a ne građanina, što nema ni u jednoj drugoj evropskoj zemlji, pa sada očekuju od domaćih političara da to promjene dogovorom, koji ne mogu i neće da postignu, a međunarodni predstavnci sa sebe skidaju odgovornost i poručuju kako je to na domaćim političarima.

Kada je u pitanju govor mržnje i ratnohuškačka retorika, predstavnicima međunarodne zajednice ne pada na pamet da sankcioniše takve pojave i pojedince , iako imaju mehanizme da to spriječe, već umjesto konkretnog djelovanja svakodnevnim saopštenjima apeluju na suzdržavanje od takvog govora.

Predstavnici EU su prije nekoliko mjeseci na sva usta hvalili domaće političare i njihov angažman u napretku BiH na putu prema EU, a prije samo tri dana u izvještaju Evropske komisije navodi se da BiH nije ostvarila napredak, već da je u nekim segmentima čak vraćena unazad. Nakon takvih oprečnih stavova građani ostaju zbunjeni i pitaju se, kako je to moguće, šta je istina u svemu tome.

Međutim, kada su u pitanju stvarni interesi stranih zemalja, međunarodni predstavnici se ozbiljnije uključe i ne prepuštaju donošenje odluka domaćim političarima. Sjetimo se samo usvajanja Zakona o akcizama, kada su međunarodni predstavnici svakodnevno održavali sastanke s domaćim političarima i zavrtali im ruke sve dok nisu došli do dovoljnog broja onih koji će podići svoju ruku u parlamentu kako bi se Zakon usvojio.

Usvajanjem Zakona o akcizama međunarodni predstavnici htjeli su po svaku cijenu osigurati novac kojim bi bili vraćeni krediti MMF-u i drugim stranim finansijerima. Nije tu bilo ni najmanjeg interesa bh. građana.

Kada je u pitanju stvarni interes građana BiH i sudbina ove zemlje, predstavnici međunarodne zajednice ponavljaju već dobro poznatu frazu kako su domaći političari izabrani da rješavaju probleme građana.

Međunarodna zajednica danas ipak ne može držati samo predavanja u zemlji čiji je Ustav sama kreirala. Potrebni su njeni konkretni potezi.


(Patria/Admir Oručević)