Predsjednik Skupštine opštine Prijedor Muhamed Čehajić je 23. maja 1992. priveden u policijsku stanicu. Zatvoren je u konclogore Keraterm, a onda u Omarsku. Nakratko je prebačen u Banja Luku, gdje su od njega šest dana tražili da da izjavu za TV Banja Luka. Odbio je i vraćen je u Omarsku.   

Minka Čehajić, ljekar pedijatar, majka dvoje djece, pred Tribunalom u Hagu svjedočila je u predmetu protiv Milomira Stakića 2002. godine. Dr. Čehajić je bila zamjenik direktora lokalne bolnice. Njen suprug je bio ugledni srednjoškolski profesor srpskohrvatskog jezika i filozofije, rođen u Sanskom Mostu. “Skroman i razuman čovjek”, kako ga je Čehajić opisala. O braku sa njenim Muhamedom je rekla: “Nas dvoje smo jedno drugom bili dovoljni”.

Doktorica Minka se mjesecima raspitivala gdje joj se nalazi suprug. Dva puta je pokušala da razgovara sa Milomirom Stakićem, koji je radio s njenim mužem kao njegov zamjenik u Opštini više od godinu dana. Nije uspjela.

Tokom svog svjedočenja, Minka Čehajić se prisjetila da se srpsko preuzimanje Prijedora 30. aprila 1992. desilo “bez ijednog ispaljenog metka”. Kada je otišla na posao tog jutra, ispred bolnice je bila postavljena zastava SDS-a, a na ulazu su stajali vojnici i stražari. Tog istog jutra, njen muž je primio pismo u kojem je obaviješten da je njegova funkcija prestala. Njegovo mjesto je zauzeo Milomir Stakić.

Muhamed Čehajić je 23. maja 1992. odveden iz svog doma u policijsku stanicu na ispitivanje. Minka Čehajić je otišla posjetiti supruga sljedećeg dana, ali joj to nije dopušteno. Tek kasnije su joj dozvolili da ga vidi. U sudnici je ispričala da je njen muž bio srčani bolesnik i da je izgledao umoran kada ga je vidjela. Kada je Minka Čehajić otišla da ponovo posjeti svog muža 25. maja 1992. on je bio u još lošijem stanju. Donijela mu je naočale jer je, kako je objasnila, on uvijek čitao knjige. “Ne trebaju mi naočale”, rekao joj je. “Vrati ih kući. Sa mnom je gotovo”. To je bio posljednji put da je vidjela svog muža.

Sljedećeg dana, doktorica Čehajić je saznala da se ne može vratiti na svoje radno mjesto u bolnici. Kasnije je saznala da su policajci zaustavili sve koji su se tog jutra pojavili na poslu. “Onima koji su bili Srbi bilo je dozvoljeno da uđu. Ali naravno da su bili potrebni i neki Muslimani. Međutim, u principu, Bošnjaci i Hrvati su vraćeni kućama”, rekla je dr. Čehajić.

Nakon što je njen muž odveden, policija je došla da pretraži kuću. Uzeli su sve dokumente njenog muža i porodične fotografije. “Molila sam ih da ostave fotografije moje djece, jer je to nešto po čemu ih se mogu sjećati. Ali me nisu htjeli slušati. Uzeli su sve, pa i fotografije kada je kćerka diplomirala. …Dio mog života je izbrisan jer nemam sliku svoje djece iz tog doba…

“Tokom cijelog rata, kad god bih vidjela nekoga iz Prijedora, postavljala sam pitanja, misleći da je moj muž možda preživio do kraja rata.”

Kratko prije njenog odlaska iz Prijedora, u septembru 1992. godine, dobila je pismo njenog muža koje je nosilo datum 9. juni 1992. Minka Čehajić je ispričala sudu da pretpostavlja da je pismo napisao u Banja Luci i da ga je ponio sa sobom u logor Omarska. “Moj muž je jednom mladiću dao pismo koje još uvijek imam. I rekao mu je: 'Znam da ćeš ti jednog dana izaći odavde. Molim te, daj ovo pismo mojoj ženi, jer mislim da odavde nikad neću izaći'.”

Gospođa Čehajić je pročitala pismo supruga pred sudijama Tribunala:

“Pišem ti ovo pismo, a nimalo nisam siguran da li ćeš ga i dobiti, pa ipak osjećam neodoljivu potrebu da s tobom porazgovaram, makar i na ovakav način. Od moga odlaska, 23. maja, kada su kući došli po mene, živim kao u nekom drugom svijetu. Čini mi se da sve ovo što se sa mnom događa kao da je neki ružan san, košmar, i prosto ne mogu da shvatim da je ovako šta moguće.

Draga Minka, Amira (kćerka) i sine moj (Amir), vi najbolje znate koliko vas volim, da zbog te ljubavi nikada nisam, niti bih ikada učinio bilo šta čime bi vama nanio bol… Pitam se samo kome sam se i sa čim tako zamjerio da moram proći kroz sve ovo. Ali, ja ipak vjerujem u pravdu, istinu i to da će se sve razjasniti.

Inače neprestano mislim na vas. Vaša lica su mi stalno pred očima. Moram priznati da mi Amirov lik najčešće iskrsava, a onda potekne i poneka suza. Znam kako će on ovo teško podnijeti jer znam koliko me voli. Tebe Minka osobito molim, pokušaj ga utješiti. Vrijeme mi očajno sporo prolazi i jedva čekam dan kada ću opet biti sa vama, a vi ćete mi biti dovoljni za sav drugi svijet. Bio bih najsretniji kad bih sa vama mogao otići tako daleko gdje nema nikoga drugoga…

Nepojmljivo mi je šta se sve ovo događa sa svima nama. Zar je život tako nepredvidiv i tako surov? Sjećam se kako smo se prošle godine u ovo vrijeme radovali građenju kuće, a vidiš sada. Osjećam se tako prazan, kao da nikada nisam ni bio živ. Pokušavam se tome oduprijeti sjećanjem na ono što je bilo lijepo s tobom, djecom i onima koje volim. Ovog puta toliko, jer nemam više ni snage. Pozdravi sve koji pitaju za mene, a tebe i djecu mnogo, mnogo volim."

Posljednju poruku Muhamed Čehajić je uputio svom sinu: “Reci mu neka samo uči i po stotinu puta mu reci da ga tata voli mnogo, mnogo više od sebe samoga. Na sebe više i ne mislim, ali neka on bude pošten i častan čovjek.”

Ostaci profesora Muhameda Čehajića pronađeni su sa 455 žrtava u stravičnoj masovnoj grobnici u Starim Kevljanima.  

Milomir Stakić je optužen na doživotnu robiju. Jedna ulica u Sanskom Mostu nosi naziv profesora Muhameda Čehajića. 


(Patria/Admir Oručević)