Kako je u razgovoru pojasnio, u ostalim slučajevima, promjena državnog imena je isključivo unutrašnja stvar tih zemalja, ali slučajevi promjene imena u novije vrijeme su rijetki, s obzirom na to da se ovo pitanje smatra nacionalnim ponosom, identitetom i tradicijom, čijem mijenjanju, naročito konzervativni dio stanovništva, nije naklonjen.

Međutim, postoje određeni primjeri iz novije historije, poput afričke države Svaziland koja je ove godine promijenila ime u eSwatini kao simbolički čin za 50 godina nezavisnosti. Značenje imena je ostalo isto (Zemlja naroda Svazi), ali je sam naziv afrikaniziran. Jedan od razloga koji je naveden za ovu promjenu je česta konfuzija u međunarodnim krugovima, zbog sličnosti sa imenom Švicarske.

Današnja Demokratska Republika Kongo u vrijeme vladavine diktatora Mobutua Seseseka (do 1997. godine) je nosila naziv Zair, a za nekadašnju Burmu se od 1989. godine uglavnom koristi naziv Mijanmar i ta promjena nastupila je nakon dolaska vojne hunte na vlast.

Kambodža je s brojnim promjenama vlasti u drugoj polovini 20. stoljeća često mijenjala službeni naziv (npr. Kmerska Republika i Demokratska Kampučija), a mnoge afričke države su nakon sticanja nezavisnosti odbacivale staro kolonijalno ime, kao dio neželjene prošlosti i uzimale novo.

Avdić ističe da nije moguće iznijeti tačan broj država koje su od početka 20. stoljeća do danas promijenile ime, prvenstveno jer se postavlja pitanje šta tačno podrazumijeva promjena imena. Ukoliko se promjenu imena iz Republika Bosna i Hercegovina u Bosna i Hercegovina računa, onda je promjenu imena uradila možda i većina država u toku prošlog stoljeća.

No, osim već spomenutih, naveo je za primjer i Ganu (bivša Zlatna Obala), Zimbabve (bivša Rodezija), Zambiju (bivša Sjeverna Rodezija), Malavi (bivši Njasaland), Benin (bivši Dahomej), Šri Lanku (bivši Cejlon), Jordan (Transjordan), Iran (Perzija), Tajland (Sijam), Benin (Dahomej), Burkinu Faso (Gornja Volta) i Madagaskar (Malagaška Republika).

U većini slučajeva je riječ o državama koje su se oslobodile kolonijalne vlasti. Neke države su nakon nekog vremena odlučile zbaciti stari naziv koji ih je podsjećao na kolonijalnu prošlost, dok su promjene u drugim zemljama plod smjene režima i potrebe za simboličnim "novim početkom".

- Izuzeci su Iran i Tajland, koji su službenoj izmjeni imena pristupili iz manje dramatičnih razloga. Naravno, svaki slučaj ima i neke specifičnosti. Ovo su današnje države koje su egzistirale kao nezavisne u ovom teritorijalnom obliku pod jednim imenom, da bi tokom 20. i 21. stoljeća promijenile ime - dodao je Avdić.

Pored ovih postoji još mnogo primjera promjene punog imena (npr. iz Kraljevina Italija u Italijanska Republika). Osim toga, mnogo je primjera gdje se kolonija zvala jednim imenom, ali su sticanjem nezavisnosti uzele drugo ime (npr. Portugalska Gvineja u Gvineja Bisau).

Avdić nije uzimao u obzir promjene državnog naziva koje su nastale zbog teritorijalnih promjena (npr. Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske, Tanzanija ili Srbija i Crna Gora), a izostavio je i promjene u nazivima država koje više ne postoje (npr. Kraljevina SHS u Kraljevina Jugoslavija).

- Kada bih uvrstio i sve te primjere, ova lista bi bila znatno duža, s tim da bi postojala i dosta velika takozvana siva zona - napomenuo je, dodajući da se višestruka promjena imena, pored Kambodže, javljala još uglavnom u primjerima gdje je vraćano starije ime.

Tako je, na primjer, naziv DR Kongo zamijenjen Zairom, pa je potom vraćen prethodni naziv. Slično se desilo i sa Sijamom i Tajlandom, samo dva puta (Sijam - Tajland - Sijam  - Tajland). Zimbabve je imao kompleksan proces sticanja nezavisnosti, pa su se i tu dešavale višestruke promjene naziva.

Objasnio je i slučaj Burkine Faso (Gornja Volta), kazavši da ova država zahvata gornji dio sliva rijeke Volte, te su taj prilično neinventivan naziv evropski kolonijalisti iskoristili za imenovanje tog prostora.

Ova kolonija je i stekla nezavisnost pod tim imenom, ali je kasnije s krupnim političkim promjenama na unutrašnjem planu, nova vlada uzela čisto afrički naziv, nastao kombinacijom riječi iz dva lokalna jezika, koje u slobodnom prijevodu trebaju značiti 'zemlja uspravnih (ponosnih) ljudi'.

Nadalje, nijedna od pacifičkih zemalja nije mijenjala ime nakon sticanja nezavisnosti, ali neke od njih su se drugačije zvale u kolonijalnom periodu. Tako je primjera radi današnji Vanuatu prethodno nosio naziv Novi Hebridi, Tuvalu se zvao Ostrva Elis, a Kiribati su se nazivali Gilbertovim ostrvima.

- Svi ti stari nazivi su bili evropskog porijekla, te su ove države sa osamostaljenjem odlučile uzeti neku lokalnu varijantu imena. Riječ je, dakle, o sličnom principu koji je primijenjen u nekim afričkim i azijskim zemljama - istaknuo je.

Govoreći o imenu Jugoslavije, podsjetio je da se to ime službeno pojavilo 1929. godine, kada je kralj Aleksandar Karađorđević htio ojačati unitarni karakter države, koja je već tada imala brojne unutrašnje probleme i vrlo izražene centrifugalne procese.

- Ona je do tada nosila troetnički naziv, koji je sam po sebi implicirao neku vrstu podijeljenosti. Novi osnovni naziv (Jugoslavija) te zajedničke države je preživio čak i njen raspad, te je dočekao i 21. stoljeće. Naravno, vlasti u Beogradu su time željele stvoriti privid da je od Jugoslavije ostalo bar nešto - pojašnjava Avdić.

Međutim, Avdić kaže, da kako je rasla i težnja Crnogoraca za većim stepenom samostalnosti i konačno potpune nezavisnosti, postalo je evidentno da to ime više nema nikakvog smisla, te je ono i nestalo kroz konstituiranja državne zajednice Srbije i Crne Gore, koja je nedugo poslije toga i sama nestala.

Iako razlozi mogu biti različiti, najčešće iza promjene imena leži neka velika promjena u političkom sistemu i obično bude riječ o promjeni vladajućeg režima, jer se promjene ovog tipa znatno češće dešavaju u politički nestabilnim društvima, nego u razvijenim demokratijama.

Avdić dodaje da posljedice ovakvih odluka, ako se zanemare administrativni troškovi, obično imaju simbolički karakter i ciljaju promjenu svijesti kod građana o nastanku nekog potpuno novog perioda u historiji zemlje, koji bi trebao biti bolji i prosperitetniji.

- Zapravo, može se reći da je promjena imena više posljedica drugih krupnih društveno-političkih promjena, nego što je sama uzrok nečeg drugog - ocijenio je Avdić, koji za makedonski slučaj kaže da je rezultat činjenice da i grčki i makedonski nacionalizam značajno utiču na političke prilike u obje države.

No, kako su i Makedonija i Grčka demokratski uređene, onda je glas naroda ipak nešto što se ne može tek tako ignorirati, kaže Avdić, smatrajući da je postignuto rješenje dobar kompromis i primjer da se na Balkanu problemi mogu riješavati i na konstruktivan način.

Međutim, magistar geografije i viši asistent za oblast regionalne geografije na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu Boris Avdić, izrazio je bojazan da ukoliko lideri dvije države ne uspiju ubijediti veći broj svojih građana u pozitivne strane rješavanja ovog spora, postignuti sporazum bi mogao propasti i izazvati nove probleme.


(Fena/Admir Oručević)