Presuda Radovanu Karadžiću prema procjenama analitičara i historičare je zapravo od hitorijskog značaja s obzirom da se užasi 90-tih godina vežu za ideologiju koju je propagirao Karadžić. Mehanizam za međunarodne krivične sudove (MMKS) će izreći pravosnažnu presudu Radovanu Karadžiću za genocid i druge zločine počinjene u BiH u periodu između 1992. i 1995. godine. Političari i analitičari ističu kako će ova presuda izazvati brojne negativne reakcije i oštru retoriku, ali da suštinski neće dovesti do bitnih promjena stanja u državi.
Zlo koje se spremalo u Bosni u svojim knjigama zabilježili su mnoge važne ličnosti. Tako je Florence Hartmann u svojoj knjizi „Zločin i kazna“ iznijela nekoliko karakterističnih telefonskih razgovora Karadžića u kojima najavljuje pokolje i istrebljenje bosanskih Muslimana. Tako 12. oktobra 1991. godine Karadžić telefonski izlaže svoje planove nekolicini bliskih saradnika. On tačno pet puta u istom telefonskom razgovoru ponavlja da će u slučaju rata Muslimani nestati. Karadžić govori: „Oni (vođe bosanskih muslimana, op. a. Florance Hartmann) ne razumiju da će doći do krvoprolića i da će Muslimani biti istrijebljeni. Ti jadni Muslimani ne vide kuda ih vode njihove vođe i na što ih osuđuju, na nestanak.
Nestat će ti ljudi, nestati sa lica Zemlje (ako ne prihvate pripojenje Srbiji kako to hoće Karadžić, op. F.H.). Jedina im je šansa da tome izmaknu bila prihvatiti ono što smo im ponudili. I to je već bilo previše, ponudili smo im puno, previše“ (pripojenje tzv. velikoj Srbiji). U drugom telefonskom razgovoru sa saradnicima, koji je vodio 15. oktobra 1991., Karadžić nakon najave istrebljenja naroda, najavljuje istrebljenje i vođa bosanskih Muslimana: „Kao prvo, niko od njihovih vođa neće ostati na životu. Za tri-četiri sata svi će biti poubijani. Neće imati nikakve šanse da prežive.“
Poslije ovog telefonskog razgovora i predskazanja travične sudbine lidera bosanskih Mislimana, on odlazi na sastanak sa tim ljudima, koji će se održati u Skupštini Republike BiH. I tada Karadžić javno, pred kamerama prijeti da će čitavog jednog naroda nestati.
Naravno, velike sile su te snimke imale odavno i znale sadržaj svakog razgovora srpskih nacionalističkih vođa. Vlasti u Sarajevu su odmah bile upozorene sa ovim srpskim namjerama nestanka čitavog bošnjačkog naroda i njegovih lidera. Karadžić i njegova stranka nisu nikada skrivali činjenicu da su im glavna meta bosanskim Muslimani.
Florance Hartmann je objasnila zašto su meta režimima Miloševića i Tuđmana i trabantima u BiH: „Bosanski Muslimani bili su nacija čije i samo postojanje sprječava ukidanje Bosne i Hercegovine i njenu podjelu između Srbije i Hrvatske.“
Prof. dr. Ivo Komšić je uoči rata imao susret sa jednim visokim funkcionerom SDS-a.
„Vadi svu rodbinu iz Sarajeva što imaš“, upozorio ga je taj SDS-ovac u ljeto 1991. godine. A šta će biti sa Muslimanima, pitao ga je profesor Komšić. „Ni ptica neće izaći iz Sarajeva. To ćemo pogušiti k'o miševe“, rekao je SDS-ov funkcioner.
Kada je višenacionalna bosanska delegacija iz Sarajeva, na jednim pregovorima u Ženevi, zamolila Karadžića da prestane direktno granatirati stanove, jer njegove granate ubijaju i Srbe, kao i sve ostale, Karadžić je pred svim prisutnim euforično uzviknuo: „Pobijete ih sve što se mene tiče. Oni koji su ostali u Sarajevu nisu Srbi.“
Nisu samo lideri bosanskih Srba govorili o istrebljenju Bošnjaka. Dario Kordić, HDZ-ov osuđeni ratni zločinac je uoči rata zaprijetio Bošnjacima: „Ako se ne spametujete, moglo bi vas nestati sa ovih prostora.“
(Patria / Lejla Trle)