"U pojedinim komentarima implicira se da je nedavnu krizu u Bosni I Hercegovini ubrzao visoki predstavnik Valentin Inzko donoseći dopunu Krivičnog zakona BiH, u julu 2021. godine, kojom se  zabranjuje i kažnjava negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca. Ali Milorad Dodik je destabilizirao Bosnu u proteklom desetljeću bez da je to bilo vezano uz bilo kakav novi zakon.

 “Inzkov zakon” kojim se zabranjuje poricanje genocida I glorifikacija osuđenih ratnih zločinaca bila je neophodna afirmacija vladavine prava u Bosni. Zbog toga je gosp. Dodik tako neodgovorno reagirao. Godinama je djelovao nekažnjeno, a novi zakon upravo to dovodi u pitanje - nekažnjivost. Dosljedno Dodikovo poricanje sada prijeti poticanjem na daljnje nasilje, pa je novi zakon bio apsolutni prioritet. Dopuna Krivičnog zakona izuzetno je važan pokušaj da se spriječi ponavljanje genocida, zaštiti preživjele od ponovne traumatizacije, brani ljudsko pravo na istinu i poštuje uspomena na žrtve.


Međutim, ovo “negiranje genocida” kojim se Visoki predstavnik bavio u BiH nije prvi slučaj, to je najnovija faza trajnog fenomena. Internacionalna zajednica svojevoljno je zanemarila činjenicu da je BiH od 1992. – 1995. bila žrtva internacionalne agresije i genocida, pod pretpostavkom da je to bio “građanski rat” i/ili da su na djelu bile  “vjekovne mržnje”. Mediji su često spominjali genocid kao “etničko čišćenje”, od 1992. do 1995., kao i Rezoluciju 819 Vijeća sigurnosti UN-a. TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA      [Sponsored content] MeridianBet - jedini bonus bez uslova - registrujte se i preuzmite 30KM za besplatno klađenje!  Midas - Content Discovery Platform  Greška u prepoznavanju zločina genocida već je poricanje, a to je spriječilo učinkovitu intervenciju. Moglo bi se reći da su takozvana UN-ove “zone sigurnosti” stvorene kao odgovor na ratne zločine. Međutim, misija UN-a od samog početka nije imala dovoljno sredstava i na kraju je izdana uoči genocida u Srebrenici, kada je osoblju UN-a rečeno da daju prioritet vlastitim životima nad svojom misijom. UN su, kao predstavnik međunarodne zajednice, tako napustili svoju misiju zaštite civila u “zonama sigurnosti”. Nespremnost da se prizna da je genocid počinjen - da ga nazovemo pravim imenom – uprkos brutalnim napadima u kojima su eliminirani civili  od aprila 1992. može se promatrati samo kao oblik poricanje genocida, a što se odrazilo kao neuspjeh misije UN-a u Srebrenici i u Bosni u cjelini.


Brojnim pravnim presudama naknadno je utvrđeno da je Republika Srpska bila projekt za istrebljenje Ili genocidni projekt od samog svog osnivanja u skladu sa idejom “Velike Srbije”  (sada preimenovanom u “Srpski svet”), jer je taj projekt nastojao “trajno ukloniti” ne-Srbe  “s teritorija na koji su bosanski Srbi polagali pravo”. Nakon nehumanih I kriminalnih radnji, Republika Srpska je priznata Daytonskim mirovnim sporazumom u decembru  1995. godine. Priznanje Republike Srpske, nagrada za uspješan genocid, bila je još jedna faza negiranja genocida u Bosni I Hercegovini jer je tako ozakonjena svrha osnivanja Republike Srpske.


Od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, Republika Srpska je nastavila sprječavati povratak onih koji su bili prisilno iseljeni iz svojih domova. Spomen obilježja žrtvama su onemogućavana, veličaju se osuđeni počinitelji ratnih zločina i negira genocid; sve  to  se koristilo  kao oružje za psihološko zastrašivanj i retraumatizaciju povratnika. Ovo nezakonito zastrašivanje dogodilo se bez veće reakcije internacionalne zajednice. Opći neuspjeh da se odgovori na ovaj pokušaj postizanja temeljnog genocidnog cilja, osim nekoliko primjera reakcija, predstavlja treću fazu poricanja  i nedjelovanja međunarodne zajednice.


EU, UK i SAD sada moraju priznati da je Republika Srpska uspostavljena kroz počinjenje genocida i da se temeljna genocidna namjera nastavila u nastojanjima da se u tom entitetu postigne etnička homogenost od 1995. Ako se ova osnivačka i trajna namjera Republike Srpske u potpunosti razumije, onda se sadašnje prijetnje Milorada Dodika odcjepljenjem i formiranjem vlastite vojske, može  promatrati samo kao namjera da se dovrše genocidni ciljevi iz 1992., ali sada uz podršku Ruske Federacije.  Internacionalna zajednica više ne bi trebala poricati ovu genocidnu namjeru i trebala bi učinkovito odgovoriti. Kao odgovor na trenutnu krizu, analitičari su preporučili da EUFOR bude ojačan na terenu, te da NATO odmah napravi planove za nepredviđene situacije.


Takvi bi potezi trebali biti  popraćeni ciljanim sankcijama protiv onih čiji postupci i retorika ugrožavaju mir i uklanjanjem tih pojedinaca iz politike, ako je potrebno. Sa stabilizacijom situacije, naglasak bi se tada mogao staviti na obnovu vladavine prava kao strategije za trajni otpor negiranju genocida i kao uslov za izgradnju države kroz demokratsko društvo. Kao dio obnove vladavine prava, visoki predstavnik bi trebao koristiti svoja Bonska ovlaštenja za uspostavu zaštićenih nacionalnih spomen-mjesta u bivšim koncentracionim logorima, kao što su Barutni magacin i Omarska, te na mjestima  kao što su Foča i Višegrad – mjestima na kojima je zabranjeno ili se snažno obeshrabruje spomeničko obilježavanje u pomen na ubijene I mučene žrtve ratnih zločina, čime bi se vratilo I osiguralo ljudsko pravo na obilježavanje sjećanja I pravo na istinu.


Osim postavljanja spomen-obilježja, pravedno bi bilo tražiti I  da se mural ratnom zločincu Mladiću, na ulazu u Kalinovik, uz put od Barutnog magacina, ukloni, kao i ploča u njegovu čast postavljena na Vracama u Istočnom Sarajevu.  Oni veličaju osuđenog ratnog zločinca i negiraju genocid. Ne možemo odustati niti se povući pred zadatkom ispunjenja obaveze za vladavinu prava. Treba provesti reformu Ustava kojom bi se Bosna i Hercegovina transformisala iz pozicije nacije sa konstitutivnim narodima, što je Dejtonski sporazum nametnuo, ka naciji Bosne i Hercegovine sa  demokratskim društvom, sa građanima koji imaju jednaka prava i dostojanstvo. Ovo su koraci koje, zajedno sa pristupanjem EU i NATO-u, treba preduzeti kao dio strateške vizije za ponovno uspostavljanje pravde u Bosni kao društvu koje pokušava da se izliječi i nađe izlaz iz genocida.


Predsjednik Joseph Biden je bio taj koji je 13. decembra 1995. godine, kada je bio američki senator, podigao je svoj usamljeni i hrabri glas, osuđujući “srpska zvjerstva kao genocidna” u Bosni I Hercegovini. On je te zločine nazvao “srpskim genocidnim poduhvatom” i “sirovim nedvojbenim genocidom”. U tom važnom govoru on se osvrnuo na svoju posvećenost Bosni kao posvećenosti vrijednostima pravde i obećanju da se genocid više nikada neće ponoviti. Duboko je važno da internacionalna zajednica ispuni to obećanje tako što će jednom zauvijek prekinuti sa politikom ustupaka genocidnim ciljevima Republike Srpske", govor je Davida Pettigrewa.


(Patria/  Amer Mujezinović)