Krvavi proboj Srebreničana opisivao je i zločinac Pandurević: Skakali su na naše tenkovi, trpili velike gubitke, ali nisu odustali
Dan nakon obilježavanja 27. godišnjice genocida u Srebrenici ova tragedija polako pada u zaborav domaće i strane javnosti, a to je nešto na šta svakodnevno upozoravaju Srebreničani koji su uspjeli preživjeti genocid iz jula 1995. godine.
Iako se u javnosti samo 11. juli obilježava kao dan pada Srebrenice i početka vršenja genocida nad bošnjačkim stanovništvom zaštićene zone UN-a, realnost je takva da je period poslije 11. jula vjerovatno bio najteži za ljude koji su pokušali sačuvati živu glavu.
Posebno period poslije 11. jula pamte preživjeli Srebreničani koji su krenuli u šumu na "Put smrti", odnosno oni koji su krenuli prema tada slobodnoj teritoriji na području Nezuka.
Desetine kilometara pregazili su ljudi u toj koloni dugoj, kako neki kažu, i do 15.000 hiljada. Nezvanični podaci govore da je "Put smrti" preživjelo 3-4 hiljade ljudi.
Veliki broj preživjelih Srebreničana na slobodnu teritoriju prešao je 16. jula, kada su slabo naoružani ljudi sa početka kolone probili liniju VRS-a na Baljkovici.
U tome im je pomoglo, prema svjedocima događaja, stotinjak boraca pod vodstvom Nasera Orića, koji su ih čekali sa druge strane, na slobodnoj teritoriji.
O podvizima i uspjesima ljudi sa čela kolone u svom ratnom izvještaju svjedočio je i ratni zločinac Vinko Pandurević, tada komandant Zvorničke brigade VRS-a.
U borbenom izvještaju kojeg je potpisao Pandurević, navedeno je da su Srebreničani svojim tijelima išli na tenkove, a u konačnici uspjeli su i ovladiti sa tri agresorska rova.
- Bilo je primjera nasrtanja na tenkove, naskakanja na tenkove i samohotke, tako da su naletima svojih tijela zarobili naše tri samohotke upornim pritiskom sa fronta, uspjeli su ovladati sa naša tri rova u reonu Poljane, pisao je tada Pandurević.
(A. Balićevac)