BiH je dobila kandidatski status za članstvo u EU, mnogi ocjenjuju da je to dio geopolitičkih pitanja, a ne naša stvarna spremnost na pristup u EU, šta zapravo u ovom trenutku znači taj status kandidata i može li se u skorijem vremenu očekivati početak pregovora?
 
Dodjeljivanje kandidatskog statusa za članstvo u Europskoj uniji svakako je dobra stvar, s tim da to ima svoje dvije dimenzije. Prva je svakako pozitivna, jer će se u percepciji građana stvoriti takav osjećaj da Europska unija računa i na eventualno članstvo Bosne i Hercegovine, dok je druga dimenzija nešto složenija jer se tiče geopolitičkog iskaza Europske unije da prostor Zapadnog Balkana spada u interesnu sferu onoga što kolokvijalno nazivamo Zapadom, nasuprot tendencija sa Istoka da i oni, kao geopolitički igrači, ostvare i zadrže geopolitički utjecaj u ovome regionu. Dobro je pitanje šta to zapravo znači za Bosnu i Hercegovinu i šta nas očekuje u narednom periodu? 

Pa, šta nas čeka u tom narednom period?

Podsjetiću čitatelje, kako je u martu ove godine Željko Komšić, u svojstvu Predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine uputio pismo najvišim zvaničnicama Europske unije, da se u tadašnjim geopolitičkim okolnostima izazvanim agresijom Rusije na Ukrajinu, našoj zemlji Bosni i Hercegovini dodijeli kandidatski status, kao odvojena priča od početka pregovaračkog procesa, što je bilo jedino logično i moguće rješenje. Bilo je pisama i od drugih zvaničnika iz Bosne i Hercegovine sa idejom da se Bosni i Hercegovini dodijeli kandidatski status i odmah pokrene pregovarački proces, što je u najmanju ruku bio jako naivan i populistički pristup. 

Suština je u tome, da svaka zemlja prvo dobije kandidatski status, onda Europska unija obavi „screening“ ili pregled osposobljenosti te zemlje za početak pregovora po pregovaračkim poglavljima, koji su danas grupirani u šest klastera, pa se donosi odluka o datumu otvaranja pregovora. Nažalost, ova sadašnja Bosna i Hercegovina, uređena na temelju Daytonskog mirovnog sporazuma nije dovoljno osposobljena za početak otvaranja pregovora, odnosno kao zadatak nam je zadato ispunjavanje onih famoznih 14 ključnih prioriteta, kako bi se po njihovoj implementaciji obavio screening ili pregled. 

Zašto je važno tih 14 ključnih prioriteta? 

Jednostavno rečeno, oni služe da Bosnu i Hercegovinu dovedu u stanje da je ona akceptirala minimum temeljnih principa Europske unije ili to je grassroots, odnosno osnov iz kojeg se treba dalje razvijati reformska priča. Nasuprot toga su priče pojedinih da se Bosna i Hercegovina treba u hodu usklađivati sa europskom pravnom stečevinom, pa čak i takva ideja da se ovakvu etnički podijeljenu i etnički organiziranu zemlju treba odmah primiti u članstvo Europske unije što je nemoguće. 

Očito pojedinim političkim akterima kandidatski status treba poslužiti kao potvrda ispravnosti njihovih etničkih politika, što je jedan dobar apsurd. Ovakva Bosna i Hercegovina ne može čak niti pregovore započeti, koje u normalnim zemljama vode vlade zemalja, dok su kod nas to neki mehanizmi koordinacije u kojima učestvuje država, entiteti i kantoni u svim EU pitanjima, što je neozbiljna i neodrživa priča. Naša zemlja će započeti pregovarački proces, samo onda kada kroz implementaciju 14 ključnih prioriteta izvrši niz neophodnih reformi, kako bi ona postala dovoljno osposobljena za vođenje pregovora sa Europskom unijom i to na način da to isključivo radi jedna adresa – država Bosna i Hercegovina. Drugačije neće moći.
  
Već je evidentno ko će činiti vlast na državnom nivou, no u sporazumu koji su potpisali SNSD, HDZ i stranke Osmorke ne spominje se NATO, je li ovo znači da smo odustali od ovih integracija?

Interesantna je priča oko NATO integracija, jer smo svašta doživjeli od potpisnika sporazuma u prethodnih par godina. Prvo je bilo priče da Program reformi Bosne i Hercegovine nije isto što i ANP, pa onda da to što je usvojen i dostavljen Program reformi ne znači ništa za NATO put i to smo doživljavali od različitih aktera, od ovih iz Osmorke, pa i njihovih koalicionih partnera. 

Međutim, da ipak razjasnimo nekoliko stvari. U prvoj polovini 2021. godine, NATO je donio novu metodologiju ili novi plan za prijem novih članica pod nazivom „One Partner – One Plan“ što znači kako će NATO savez imati individualni i različito prilagođen pristup prema zemljama aspiranticama za članstvo. U tom planu spomenute su tri zemlje: Ukrajina, Gruzija i Bosna i Hercegovina, na način da Ukrajina i Gruzija svoje aspiracije za članstvo nastavljaju kroz podnošenje ANP-ova, dok će Bosna i Hercegovina svoj put ka NATO savezu ostvarivati kroz učešće u MAP-u (Membership Action Plan) putem podnošenja godišnjih Programa reformi. 

Ovaj modificiran pristup prema Bosni i Hercegovini, očito je rezultat procijene samog NATO saveza, kako da nam pomogne da lakše prevaziđemo sve prepreke koje se nalaze na putu ka članstvu u NATO savezu. Zanimljive su bile i netačne tvrdnje, kao na primjer,  da li je MAP aktiviran za Bosni i Hercegovinu ili nije, a zapravo je sušta činjenica da se MAP ne aktivira (barem to NATO specifična terminologija ne podrazumijeva) već se u njemu učestvuje i to isključivo putem onoga čime se obavežemo u svakom godišnjem Programu reformu, a njih je Bosna i Hercegovina do sada podnijela tri, koliko me sjećanje služi.
 
E sad, ono što ovu stvar čini dodatno interesantnom, odnosi se na to da potpisan sporazum o formiranju vlasti Osmorka-HDZ-SNSD ne sadrži dio oko NATO-a, jer kako to kaže gospodin Dodik, da MAP ne prejudicira članstvo u NATO-u. Naravno da učešće u MAP-u ne prejudicira članstvo, takav su scenario prošle Crna Gora i Sjeverna Makedonija, pa su postale članice NATO. 

Kako to zapravo ide? 

Veoma jednostavno, Bosna i Hercegovina je učesnik u MAP-u, putem reformi na koje se obavezuje u Programima reformi i onda kada NATO savez procijeni da smo dostigli odgovarajući nivo, bićemo zvanično pozvani u članstvo. To je završni korak, koji podrazumijeva još jedno odlučivanje, u skladu sa važećim zakonima, s tim da način odlučivanja može biti na neki od raspoloživih  načina, kao što su bili različiti načini odlučivanja u Crnoj Gori od onoga načina koji je bio u Sjevernoj Makedoniji. Kako smo putem učešća u MAP-u trasirali put prema članstvu u NATO savezu, biće veoma interesantno vidjeti kako će se nova vlast odnositi prema tome. Da li će nastaviti put prema NATO-u ili će i ovo biti još jedno od pitanja oko čega se ne može dogovoriti, pa će se u naredne četiri godine ovo važno pitanje zaobilaziti. Odgovor na takvo pitanje znaće samo nova vlast.
 
Možete li komentirati i odlučivanje Ustavnog suda BiH, a u vezi apelacije Željka Komšića zbog nametanja odluke Christiana Schmidta u noći izbora, Ustavni sud nije donio odluku o privremenoj mjeri, ali nije razmatrao ni meritum, ranije ste govorili da bi zakašnjela odluka mogla BiH uvesti u pravni haos?
 
Odluka je svakako zakašnjela, jer u slučajevima kada se zahtjeva privremena mjera, onda odlučivanje mora biti hitno, kako se ne bi izmijenilo činjenično stanje koje se koristi za osnov donošenja ili odbacivanja privremene mjere. 

Očito su razni pritisci na Ustavni sud Bosne i Hercegovine i to od strane dijela međunarodne zajednice, pa i samog OHR-a, učinili da se odlučivanje o privremenoj mjeri odgodi što je duže moguće i na kraju da se privremena mjera odbaci. Teško će sada međunarodna zajednica imati istovjetnu relevantnost kada govori o političkim pritiscima i utjecajima da pravosudni sistem u Bosni i Hercegovini, kada su i sami učinili istu stvar, spašavajući „vojnika Schmidta“ i njihovo idejno rješenje koje, po mome mišljenju, nije uopće dobro.

To rješenje strateški promatrano, nije dobro. Stvaranje nekog činjeničnog stanja da se, recimo, formira nova vlast u bh. entitetu Federacija Bosne i Hercegovine i da to treba otežati odlučivanje Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o zahtjevu Željka Komšića za ocjenu ustavnosti onoga što je u pravni sistem Bosne i Hercegovine ušlo kroz odluke Visokog predstavnika, koji se supstituirajući zakonodavca izmijenio Ustav Federacije Bosne i Hercegovine i dio Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, veoma je naivno razmišljanje i nadam se da to ne može i ne smije utjecati na odlučivanje Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
 
Kako bi se situacija mogla razvijati i očekujete li u januaru da Ustavni sud konačno razmatra meritum sadržaja apelacije i znate li vi nešto o pritiscima na Ustavni sud od strane međunarodne zajednice?
 
Moje je mišljenje da će Ustavni sud Bosne i Hercegovine morati ovaj predmet okončati što prije. Ono što posebno želim istaći odnosi se na to da ovom odlukom, Ustavni sud Bosne i Hercegovine, preuzima veliku odgovornost za stvaranje prakse koja nastaje iz odluka sudova, na način da ako odbiju zahtjev Željka Komšića, biće stvorena takva praksa da se mogu mijenjati izborna pravila nakon održanih izbora, te da će onda svaka vlast nezadovoljna rezultatima izbora, svjesno mijenjati Izborni zakon Bosne i Hercegovine kako bi sačuvala svoju vlast. 

To bi bila jako opasna i nezabilježena praksa, ali ona svakako može biti stvorena eventualnom odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Osim toga, teško je povjerovati da će Ustavni sud Bosne i Hercegovine zanemariti mišljenje Venecijanske komisije, koje jasno kaže da se izborna pravila ne trebaju mijenjati jednu godinu dana prije održavanja izbora, kako bi se svi glasači i svi akteri izbora upoznali sa novim izbornim pravilima. 

Teško je povjerovati i da će sudije stranci, koji su bili sudije Europskog suda za ljudska prava i kao takvi utvrđivali postojanje diskriminacije u raznim europskim zemljama, sada radi nekih interesa iz susjedne zemlje ili dijela međunarodne zajednice, pristati na to da je sa svim u redu što postoji novi oblik diskriminacije u Bosni i Hercegovini, te da je to žrtva koja se mora podnijeti radi nekih zamišljenih ciljeva. 

Teško je povjerovati da će Ustavni sud Bosne i Hercegovine dozvoliti korištenje dva različita popisa stanovništva, onog iz 1991. i onog iz 2013. godine, unutar istog propisa, jer time se definitivno sužava stepen stečenih prava, a neka se prava čak u cijelosti oduzimaju. Ma kakvi pritisci bili iz međunarodne zajednice i ma ko ih činio, to je svojevrstan udar na demokraciju, vladavinu prava i ljudska prava u Bosni i Hercegovini i ne postoji taj neki „viši cilj“ koji može omogućiti legalizaciju takvog udara na temeljne ustavne principe. 

Ako međunarodna zajednica, zarad njihovih ciljeva hoće uzeti ovoj zemlji pravo na demokraciju, vladavinu prava i ljudska prava, neka onda oni sve to isto prvo urade u svojim zemljama, pa onda neka to primjene i ovdje. Znam kako će neki izvlačiti pogrešne zaključke da ovo predstavlja neku svađu sa međunarodnom zajednicom, ali znate, kada vam neko udara na zemlju i temeljne demokratske principe, onda najmanje što možete učiniti za svoju zemlju je pružanje otpora i govorenje jasnog „NE“ svima onima koji našu zemlju ponižavaju, isporučuju njen suverenitet susjednim zemljama i radi nekih „viših ciljeva“ dovode ovu zemlju u stanje egzistencijalne neizvjesnosti. 

Zato vjerujem u Ustavni sud Bosne i Hercegovine, da neće podleći pritiscima i da će donijeti adekvatnu odluku iz koje se može formirati praksa, koja se tiče načina, sadržaja i vremena za izmjene izbornog zakonodavstva.
 

(Patria/ Aldina R.)