Na pitanje kako gleda na proteste i poluproteste u Srbiji, tj. da je bilo poziva, ili je onaj jedan izlazak uz Borisa Tadića završna riječ njegovog direktnog političkog angažmana, Balašvić kaže:

“Danas bih teško mogao da napravim grešku da povjerujem u nešto. Jedan stih glasi: ‘Iskustvo je tek pseudonim za sve naše greške’, i mogao bih da se pozovem na njega, kao na prvi amandman, svaki put kad me ubuduće budu pitali bilo šta o takozvanoj politici. O famoznom ‘Petom oktobru’ mi je, na žalost, sve bilo jasno, ne šestog, nego još petog oktobra uveče, a Tadiću sam posle podršku pružio u čistoj samoodbrani, ne mogavši da zamislim blam da onaj Nikolić bude predsjednik zemlje u kojoj živim. Kad je na kraju to ipak postao, povukao sam se na distancu sigurnu za moju porodicu.”

Na konstataciju da u Ukrajini komičar postaje predsjednik, dok on u “Remorkeru”, staroj pjesmi, kaže “smiješnih stvari se bojimo”, Balašević dodaje da je “kod nas obično obrnuto”.

“Kod nas je obično obrnuto. Predsjednici prvo budu izabrani pa tek onda postaju komičari. Postaju tragikomičari, preciznije, ali tako se nešto i može očekivati od onih koji su i u politiku ušli kao naturščici. Nije to samo regionalni patent, svjetska istorija je prepuna ambicioznih nekarakternih epizodista koji su naumili da postanu karakterni glumci. Užasavam se tog šmiranja na političkom platnu, bilo da pokušavaju da glume heroje ratnih spektakla bilo da izigravaju zvijezde mjuzikla, ali se još više užasavam publike koja na sve to nasjeda. Naravno da je i tu strah umiješao prste, on nepogrešivo prati trendove, i mijenja oblike tako vješto da ga je ponekad gotovo nemoguće prepoznati. Neandertalci su se plašili groma, oluje, vuka sa sabljastim zubima, današnji se plaše inflacije, međunarodnog monetarnog fonda, rezultata sljedećih izbora, princip je isti, sve su ostalo nijanse. Još jedna stara izreka, koju sam upravo izmislio, kaže da su glupost i strah papuče koje uvijek idu u paru. To su vjerovatno najdrevnija dva osjećaja u čovjeku, i zato se vijekovima i upotpunjuju tako uigrano. Moglo bi da se kaže da strah oduvek vlada svetom, osećam ga svuda oko sebe, ali sve manje u sebi, pogotovo kad se dogode ovako divne stvari kao taj predsednik Ukrajine. Sve je to cirkus, svaka čast umišljenim krotiteljima lavova i bezumnim letačima na trapezu, ali i oni su, takođe, samo prikriveni manekeni straha. Na kraju se, ipak, pamti samo ono što nas je nasmijalo ili rastužilo, a to su klovnovi, strah se najsigurnije može otjjerati crvenim nosom, to provjereno znam.”

Balašević kaže da piše sve više i da nije kantautor, “odavno se ne bih pojavljivao na sceni, neprirodno je gledati gomilu sedamdesetogodišnjaka na koncertima, gdje su svi ti klinci?”

“Neću da denunciram koliko ko od kolega ima godina, ali ja ih imam šezdesetšest, a slike nekih koji još nastupaju sam imao na svesci iz aritmetike u šestom razredu. Uskoro će pored stalka za mikrofon početi da nam postavljaju one stalke s infuzijom. Uzgred, imam dovoljno “nesvrstanih” pjesama za novi album, ali to su već poznate pjesme, volio bih da dovršim i nekoliko potpuno novih.”

Balašević kaže da ne čita komentare o sebi jer ne želi da naleti ni na jedan negativni. “Izabrao sam da komentare doživljavam, a ne da ih čitam, odavno prepoznajem lica u publici, ali mnogo je važnije što odavno prepoznajem i sebe među njima. To je moj narod. Da ne bude zabune, ne narod kojim se vlada, nego narod kojem se pripada, kodirani smo istim znakom, a umjetnost, ako je to druga riječ za osjećaj za lijepo, možda i jeste samo tanka linija na tom barkodu, ali je presudna da se očitamo kao jednaki.”

On dodaje da izbjegava riječ “zemljaci”, jer je u međuvremenu prilično kompromitovana, i da je već dugo oprezna kad je pominje, bilo u teritorijalnom bilo u etničkom kontekstu, ili naprosto govoreći o mentalitetu. “Uskoro ce biti sasvim dovoljno reci i to da je neko “mišljenik”, pa da sve bude jasno. Veoma sam sretan što s vremena na vrijeme poslužim kao povod da se ‘mišljenici’ negdje okupe. Na nekim koncertima nosio sam majicu na kojoj smo Grunf i ja, i tekst da sam ‘samo jedan od nas koji ume da piše pjesme kakve bi pisao svaki od nas da ume’. Stara izreka glasi: ‘Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se”, ali sam sve više za varijaciju: “Ako ih ne možeš pobijediti, izbjegavaj ih”, i sve sam bolji u tome. Dosad nisam naletio ni na koga kome sam morao da objašnjavam da je Grunf lik iz stripa “Alan Ford”. Ni šta je to ‘Alan Ford’. Ni šta je to ‘strip’. I tako redom.”


(Admir Oručević)