Piše: Hasan Hasić

Drama Gazi Husrev-beže ili Bukagije već se sedam puta dala sarajevskoj publici. Bio sam prvi i sedmi. Čini se, postaje pitomija. Husrev-beg je smjeliji; a bogme i Ševki je odskočio, i ko da se okuražio, i postao prisutniji…Tako se to roji u glavi kad još od premijere želiš nešto kazati.  

Ovako je Tin Ujević prozborio o jednom: Tako će ljudi, koji su već jednom mrtvi, što znači iščezli iz kolanja i opterećeni gustim naslagama smrti, još jednom živjeti ukoliko ih uskrsi trajnost njihova djela, ili makar samo simpatična evokacija nekog tko ih pamti…Zborio je o Ćatiću Musi, vjernom čuvaru pjesničkog naslijeđa našega gena. 

U meni razumljivom kolopletu, od Ujevića, preko Ćatića - dva stvarna, dolazim do Ševkija, pjesnika iz imaginacije jednog trećeg stvarnog. Na tračnicama ovih Tinovih riječi, zaključujem - Ševki nije bio potreban Husrev-begu, jer Gazija traje po svome djelu; Ševki je bio nasušna Latićeva potreba. Usudit ću se - drama Gazi Husrev-beže ili Bukagije svoje ostvarenje duguje prisutvu elementa koja sa sobom nosi lik pjesnika Ševkija; to je Latić. Autor je našao svoje mjesto na daskama koje život znače, a da nije bilo grubo i naprasito. On je pokraj toka i svom silom kao da želi u tok. No,  razumljivo, moglo se i bez Ševkija, jer zašto davati povoda da se učitava u njegovu ulogu prilika za bespotrebnom ekskurzijom utjelovljenog autora u činove?! Sada, površnim se čini i uopće razmatrati takvo što, jer ionako u umjetnosti je nebrojeni broj autor tražio svoju direktnu intervenciju u svome umjetničkom pohodu, kao da nije dovoljno djelo samo po sebi koje on porađa.

Početi osvrt o ovoj drami sa Ševkijem, u prvom hipu se nadaje promašenim, ili čak uvredljivim za hejbet drugih motiva. No, ne držim to validnim, a razloga ima. Prvi se smiješi u svojevrsnoj naredbi Ševkiju da započne i završi priču o Gazi Husrev-begu, zbog nas i našeg vremena, u prostoru kakav mi poznajemo; priču koja po niti historije pripada samo Gaziji. Ali, Ševki je narator i pisar, pjesnik koji komunicira sa Gazijom, i uzima učešće, iako sve može bez njega, historijski, pa i književno-umjetnički. Kazati se mora, takvom tonu uloge pjesnika Ševkija, osim autora drame, doprinijela je ekipa ove predstave, prije svega misleći na posao režije i dramaturgije. 

Jasno je, drama inspirisana Gazi Husrev-begom ponudila je fikciju koja se ima kombinovati sa zvaničnom istinom historije, no ne treba smetnuti - fikcija ovdje ima ulogu i da demistificira Husrev-bega i vrijeme u kome živi predstavivši ga kao čovjeka svakodnevnice, one državničke, ali i porodične. Daje na znanje gledaocu da je i on živio pod teretom drame jednog čovjeka i jednog vremena noseći teret državničkih ambicija i porodičnih briga. Intrige, spletke, laži, licemjerje, izdaja - u službi su dramskih elemenata čija je nakana realizirati cjelinu. S druge strane, pobrojani elementi nose sa sobom motiv glorifikacije glavnog lika, jer, po čemu pamtiti probitak glavnog lika ako se ne suoči sa takvim belajima, pa ih nadiđe?!  Možda ne svojim životom, ali sigurno svojom moralnom uspravnošću. Razumljivo je iz autorovih svojevrsnih preludijuma u priču o drami Gazi…Bukagije (čini mi se da bih se u nastavku radije opredjelio da je oslovljavam sa Bukagije) da je nakana da se oda počast Gaziji - poborniku razvoja duhovno-materijalnog svijeta Sarajeva, a time i Bosne; po autoru, Gazija je zaboravljan, i pomen o njemu je neostvaren. Ta težnja demistifikaciji i oda liku Gazije, uspostavile su balans kojim je autor glavnog lika učitao ipak kao ranjivog. 

Sa dramom o Husrev-begu ima se animirati, ne samo duh puke historije, već duh koji obogaćuje, i koji tako oživljen i danas pretenduje da bude duh mira, suživota, prosperiteta i moralnih sprega koje društvo Bosne ima sačuvati. Tome teži i historijski lik Husrev-bega, a vidljivo je iz onoga čemu svjedoče njegova djela. Stoga je didaktička crta ove drame jako izražajna. Doima se neophodnim da se učita u dramski tekst i izvedbu. Kakogod autor preuzima inicijativu, on i decizno i išaretom traži od gledaoca (i čitaoca) inicijativu, a nazvat ćemo je aktivno sjećanje, ili je to samo u najmanju ruku. No, neki bi ovdje naznačili da je didaktički pristup izazov umjetniku, jer književno-umjetnička vrijednost ne smije biti preopterećena poučkom.

Znano je, književnosti nije nepoznat takav pristup, jer, pobogu, osnovni njen cilj je da oplemeni. Svezu takvog pedagoškog pristupa s dramom o Husrev-begu, kada je u pitanju književni tok, treba tražiti u miljeu u kojem autor stasa kao građanin i umjetnik, njegovom opusu, u kontekstu historijske ličnosti Gazi Husrev-bega, i  njegovih stremljenja, te nakane pisanja i izvedbe drame u 21. stoljeću, na evropskom tlu, u evropskom Jerusalemu, i naposljetku u kontekstu društvene dinamike bosanskohercegovačkog društva. Da, baš tog  društva, jer njemu je namijenjena i književno-umjetnička i pedagoška vrijednost koju ova drama nosi. 

Teme koje drama nosi sažimaju pitanja politike, autoriteta, porodičnih i rodbinskih odnosa kakvi su tada bili, pitanja moći, odnosa pojedinca i kolektiva, vlasti i naroda, odnosa prema drugom i drugačijem, i niz usko povezanih i sličnih tema. I niti jedna se ne da amputirati u pokušaju aktualiziranja u savremenom svijetu. Izvedba ove drame u ambijentu Narodnog pozorišta Sarajevo, pod režiserskom palicom Tanje Miletić-Oručević, te dramaturškim zahvatom Hasana Džafića, očigledno nije dopustila da lik Husrev-bega ukrade show, iako se to ne bi dalo ni zamjeriti, niti je upitno njegovo prvenstvo nad ostalim, već se on projicira kao lik koji živi unutar srca priče u kome ima mjesta za njegovu mudrost, i za njegovu naivnost, i za njegovu krhkost, i za njegovu snagu - a sve se moralo reflektovati kroz pažljivo prisustvo drugih likova. On se njima ne otima, osim tek toliko kakva njegova historijska ličnost stvarno i jeste bila. On daje prostora i voljenoj ženici Sevdi, koja silno želi dati mu potomka; daje prostora i svome dalmatinskom prijatelju, i zanosnoj Diši koju drugi priželjkuju u njegovom okrilju, a pritrčao bi joj, da nije kako jeste; ne smeta mu ni svita oko njega, ni pisar mu Ševki…

Stoga, ovim opravdam svoje posezanje za likom pjesnika Ševkija, i referiram se na kazano s početka. Ševki je vodič kroz priču, i utjelovljenje samog autora, koji, iako se suzdržava, pogleda kako uzeti učešće, a s obzirom da je autor već istakao svoju identifikaciju sa društvom u kome je stasao i svoju ambiciju da poda ovu dramu svome društvu, on od njega traži minimum: aktivno sjećanje. Ne želeći praviti suviše usku svezu autora i njegovog djela, jer često književna kritika to može zamjeriti, ipak priroda ovog osvrta je drugačija, i  stoga, i s time što sam naklonjem mišljenju da pojedine okolnosti nužno zahtijevaju ukupno posmatranje autora u kontekstu njegovog djela, naposljetku prihvatam, kako ja to vidim, želju autora da se poistovjeti sa pjesnikom Ševkijem; ta, i autor je pjesnik. Prihvatam, jer Ševki je iz naroda, u narodu i sa narodom (jer on je pisar, i gledaoc poput nas, s tim da pretenduje da uzme učešće). 

Konačno, Ševkijevo htijenje da postane subjekat, motiv je koji podilazi snazi koju ova drama ima iskazati, jer sam Husrev-beg jeste subjekat jednog vremena, koje ga je dramski satralo, no ono u čemu počiva inspiracija za dramu predstavlja nadilaženje svoga vremena i trajanje - to su djela satkana intencijom da se društvo, prije svega, oplemeni.

Ne treba, a i ne da se uvijek sve dovršiti, i o svemu kazati, i sve prepričati. Valja posvjedočiti, ali i do/živjeti.