Italija se uistinu ne srami svog fašizma

Nakon Drugog svjetskog rata dogodio se jedan veliki apsurd kojeg su i sami Italijani nazvali najslavnijim historijskim spomenikom gluposti. Prvi ministar pravosuđa Italije nakon Drugog Svjetskog rata Palmiro Togliatti, uveo je čin pokajanja, institut amnestije fašista, čime su brojni "bivši" fašisti jednostavno nastavili s radom u pravosuđu, državnoj upravi, društvenim organizacijama, politici... 

Italija je prikrivala ratne zločine iz Drugog svjetskog rata punih pedeset godina i ne čudi zbog čega je danas relativiziran pristup fašizmu i ratnim sjećanjima, naglasio je to Drago Kraljević, bivši ambasador Hrvatske u Italiji za Glasistre, pojašnjavajući zapravo odnose Italije kao države koja je izašla iz rata prema onome što je veže za rat. 

Bez obzira na postojanje prikupljene dokumentacije na više od trinaest hiljada stranica o fašističkim zločinima, fojbama i poslijeratnom egzodusu, 50 godina je ova tema bila zatirana pod tepih kao da ne postoji. 

Kako se moglo dogoditi da Italija kao nekadašnja hraniteljica fašizma ostane neosuđena, nekažnjena i da ratni zločinci nisu procesuirani pred ratnim vojnim sudom po uzoru na njemački Nirnberški proces te kakve posljedice je to ostavilo na razvoj društveno-političkih odnosa kroz poslijeratne godine s bivšom SFRJ: 

"Nakon kapitulacije Kraljevine Italije 1943., u Italiji nastupa rasulo i građanski rat. Formirana je postfašistička "Vlada juga", dok je sjever ostao pod okupacijom Trećeg Reicha. Odnosi snaga se stubokom mijenjaju pa "Vlada juga", nekad fašistička Repubblica di Salo, postaje saveznica svojim bivšim neprijateljima Amerikancima, talijanskim partizanima, NOP-u Jugoslavije, a novi neprijatelji postaju joj bivši saveznici: NDH, ustaše, četnici i Treći Reich uspostavljen na sjeveru Italije. Međutim, već 1944. Italija ne priznaje avnojevsku Jugoslaviju i odluke ZAVNOH-a i AVNOJ-a, pa ne pristaje niti na izručenje ratnih zločinaca komunističkoj Jugoslaviji, što i ne čudi jer je prvi premijer nakon kapitulacije Kraljevine Italije (1943.) bio maršal Pietro Badoglio (Musolinijev nasljednik) i sam optužen za ratne zločine počinjene u Etiopiji.", objasnio je Kraljević Drago na predavanju "Posljedice prikrivanja nacifašističkih zločina u Italiji na suvremene hrvatsko-talijanske odnose".

Kraljević je naglasio da je upravo odluka Instituta za amnestiju fašista postala krucijalna za razumijevanje svega što se kasnijih godina dešavalo ignorisanja fašizma kao zločinačkog pokreta u Italiji.

Italija kroz svoje odnose prije svega prema Titovom komunističkom režimu nije bila spremna isporučiti ni optuženike za ratne zločine. Egzodus italijanskog stanovništva iz Istre i Dalmacije kao i fojbe, bile su samo argumentacija navodeći da je Tito tada imao za cilj otimačinu i nacionalizaciju?  Poznato? Saveznici italije su tada prihvatili sve italijanske argumente  i s toga nije pokrenut italijanski Nürnberg.  Ovime je ujedno bila zanemarena uloga Italije kao fašističke zemlje koja je to bila još od ranih dvadesetih godina XX. stoljeća.

Premda je prošlo mnogo otkako je završio II svjetski rat, italijanski neofašizam i postfašizam do polovine 90-ih  godina nanio je dosta zla Republici Italiji koja je od 1920. godine, kada je Benito Mussolini osnovao Partito nazionale fascista (Nacionalna fašistička partija), do ove 2023. sve su brojnije neofašističke i postfašističke organizacije s brojnim članstvom, što je najtragičnije, te organizacije u okruženju, ima ih dvadesetak otprilike, finansira italijanska vlada.

Direktna i očigledna posljedica je trenutna najdesnija Vlada Italije od kraja Drugog svjetskog rata. 

Unatoč buđenju svijesti pa i kritikama novijih italijanskih intelektualaca, Italija se uistinu ne srami fašizma kao što se Njemačka srami svog nacizma. Nijemci su prihvatili činjenicu da je narod u većini podržavao nacizam i za to snose konkretnu odgovornost. U toj je zemlji izražen osjećaj sramote i kajanja. Nacizam je u Njemačkoj službeno, politički i sudbeno osuđen, o čemu je pisao i DW. 

Nirnberški proces 

Prije 77 godina pred sud u Nürnbergu izvedeni su najveći nacistički zločinci. To je kasnije indirektno omogućilo i osnivanje Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.

U fokusu pravosuđa tada su agresorski ratovi, masovna ubojstva i dvanaest godina diktature. Pobjedničke sile SAD, Sovjetski Savez, Velika Britanija i Francuska osnovale su u tu svrhu Međunarodni vojni sud. Podignute su optužnice protiv 24 glavna ratna zločinca, o čemu je pisao DW. 

Po prvi put u historiji čovječanstva, države s različitim sistemima i ustavnim uređenjima su vodeće predstavnike poražene zemlje odnosno neprijatelja izvele pred sud kako bi odgovarali za kršenje međunarodnog prava. Bila je to tada prekretnica u međunarodnom kaznenom pravu. U svom uvodnom govoru,  glavni američki tužitelj Robert H. Jackson naglasio je historijski dimenziju Nirnberških procesa: "Četiri velike nacije, ispunjene snagom pobjede i bolno izmučene nepravdom, ne žele osvetu, već dobrovoljno predaju zarobljene neprijatelje u ruke zakona. To je jedan od najznačajnijih ustupaka vlasti i moći pred razumom - ikada." 

Gotovo svi koji su se našli na optuženičkoj klupi negiraju nadležnost suda. Optužuju ga da je to sud pobjednika, koji kažnjava poražene (Siegerjustiz). Dijelovi njemačkog stanovništva također smatraju da je nepravedno što sudski postupak vode isključivo sile pobjednice. Stižu i kritike da se o ratnim zločinima saveznika ne govori a kamoli sudi, piše DW. 

Presude su izrečene. Ali, šta je s pravdom? Takvi sudski postupci bili bi prevelik zalogaj za svako pravosuđe - posebno zbog dimenzije nepravde koja se dogodila. Pa ipak, suđenje glavnim ratnim zločincima u Nürnbergu sigurno je bilo od presudne važnosti. Bez procesa u Nürnbergu teško bi bio zamisliv UN-ov Međunarodni kazneni sud za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (1993.-2017.), UN-ov sud za genocid u Ruandi (1994.-2016.) i Međunarodni kazneni sud u Hagu (od 2002.).

Zašto nam je važno pogledati u prošlost ?

Prošlo je uistinu mnogo, skoro trideset godina od rata, tadašnja djeca već stasali u odrasle osobe ne vide pravi sistem vrijednosti koji je trebao biti postavljen još nakon rata kako je to urađeno u Njemačkoj, procesuirajući zločince i dajući do znanja mladim generacijama čega se stide. Danas je Njemačka jedna od najvećih ekonomija na svijetu i ne samo ekonomija nego i simbol kvalitetnog i pravičnog života. Mi smo, prikazujući pogrešan put i ne postavljajući sistem vrijednosti, koncenzusom, doveli se do ratnih i nacionalnih tenzija, svakodnevnog sipanja soli na ranu. Prva, druga i treća strana. 

Kao zaključak, izjava sociologinje prof. dr. Sarine Bakić koja je prije nekoliko dana govorila za naš portal: "Ono što je najpogubnije za svako društvo pa tako i bosanskohercegovačko jeste kada mladi ljudi tog društva ne vide perspektivu i nemaju volju niti želju da budu dio društva. Društva koje nakon ogromnih ratnih stradanja i svih posljedica rata nije još uvijek u stanju napraviti dogovor kada su u pitanju vrijednosni sistemi i vrijednosti koje svi članovi trebaju živjeti i uvažavati."


(Piše: Erna Hadžić)