Pričao mi je otac prije nekoliko godina, a i sam sam dovoljno pregledao i ispratio velikih fudbalskih takmičenja pa da to mogu lako zaključiti, da su Talijani najopasniji kada ih svi otpišu, posebno još kada se jedva provuku kroz grupu. Priča mi tu talijansku ustaljenu fudbalsku realnost i prisjeća se Mundijala iz Španije, koji je odigran još daleke 1982. godine, na kojem su Talijani bili sve samo ne favoriti, a na kraju su osvojili Svjetsko prvenstvo. Na turniru se rodio golgeter u liku i djelu Paola Rossija. Bukvalno se rodio iz pepela, a vidjet ćete kasnije i zašto.

Za Italiju važi nekoliko nepisanih pravila, barem kada je u pitanju fudbal na reprezentativnom nivou. Već gore navedeno, da su najopasniji kada ih svi otpišu. Jedno od pravila je i to da na velikim takmičenjima uvijek igraju po sistemu toplo/hladno, kada gledamo na redosljed turnira, a još jedno zanimljivo pravilo je to da uvijek naprave sjajan rezultat kada iz zemlje na put krenu u dimu nekog skandala.

Tako je bilo i na spomenutom SP u Španiji prije 34 godine kada su Talijani u finalu slavili protiv favorizovane Zapadne Njemačke. Dvije godine prije početka Mundijala u Španiji, talijanski fudbal je uzdrmao skandal namještanja utakmica. Totonero je obuhvatio neke talijanske velikane, pa je Milan izbačen u Seriju B, a za njim je poslan i Lazio. Oduzimanjem bodova kažnjeni su neki manji klubovi u Seriji A. Najveću cijenu je platio Paolo Rossi, koji je kažnjen na tri godine neigranja fudbala, ali mu je kasnije kazna smanjena na dvije godine.

I da stvar bude kao idealno platno za holivudske filmove, čovjek se vraća pred samo SP u Španiji, na Mundijalu postaje najbolji golgeter i igrač turnira, a njegova Italija osvaja svoju treću titulu šampiona svijeta. Gotovo da se i nije čulo za Rossija nakon tog Mundijala. Eksplodirao je kada je trebalo i otišao u historiju.



Slična stvar Azzurrima se dogodila prije deset godina na Mundijalu u Njemačkoj. Ovaj put se dogodio Calciopoli, te je u Seriju B zbog namještanja rezultata izbačen slavni Juventus. Novi Paolo Rossi ovaj put je bio Gianluigi Buffon kojem je prijetila zatvorska kazna zbog navodnog klađenja na utakmice u kojima je igrao.

Ipak, to se nije dogodilo, ali su Talijani ponovo u sivilu novog skandala otišli na jedno veliko takmičenje, pa javnost u ovoj zemlji nije mnogo očekivala od pomalo uzdrmane reprezentacije koju je sa klupe predvodio legendarni Marcello Lippi. Međutim, u Njemačkoj je ispisana historija, a Italija je po četvrti put u svojoj historiji osvojila SP, pobijedivši u finalu Francusku, a izbacivši u polufinalu domaćina Njemačku. Buffon je bio jedan od najboljih igrača svog tima na tom Mundijalu.



Već odavno je poznato da Talijani igraju po sistemu toplo/hladno kada je u pitanju redosljed takmičenja. Tako su izgubili finale SP u SAD-u 1994. godine, ali su samo dvije godine kasnije ispali već u grupi na EURO-u u Engleskoj. U grupi ih je izbacila Češka, koja će kasnije igrati finale. Onda su Talijani odigrali pristojan turnir u Francuskoj na SP, gdje su ispali od domaćina u četvrtfinalu nakon penala, a onda ponovo dolazi jedan dobar rezultat. Italija je u polufinalu EP izbacila Holandiju, tada prvog favorita i domaćina, ali u finalu nisu imali sreće ponovo protiv Francuza. Vodili su do 92. minute, kada im je Wiltord zabio gol, odveo meč u produžetak, a onda je Trezeguet pogodio za historiju i očaj na Apeninima. Trezegueta je to prodalo u Italiju, Juventusu, a nije bio persona non grata kao dvije godine kasnije Hwang Jung Ahn koji je nakon što je zabio Talijanima pobjednički gol dobio otkaz u Perugiji.

I pogađate, dvije godine kasnije ponovo posrtaj. Na SP u Južnoj Koreji i Japanu su ispali u osmini finala od Južne Koreje, o čemu sam upravo pisao (iako su drastično oštećeni u toj utakmici, što je i sudija priznao nekoliko godina nakon tog meča). Na EP u Portugalu dvije godine nakon fijaska na SP su ispali u grupi, nakon očigledno namještene utakmice koju su odigrali Danci i Šveđani (ljudi su se bukvalno dodavali 20 minuta kada je postignut željeni rezultat).

I onda spektakl. SP u Njemačkoj i titula prvaka svijeta. Dvije godine nakon toga pristojan turnir na EURO-u i ispadanje od kasnijeg prvaka Španije na penale (četvrtfinale), pa ponovo fijasko, ovaj put na SP u Južnoj Africi kada su ispali u grupi, gdje nisu mogli pobijediti ni Paragvaj, ni Slovačku, ali ni slabašni Novi Zeland.

I ponovo toplo. Na EP u Ukrajini i Poljskoj su stigli do finala gdje ih je razmontirala Španija, pa ponovo posrtaj na SP u Brazilu i kraj priče već u grupi. Ako se po jutru dan poznaje, ovo će biti sjajno prvenstvo za Talijane, a to su već najavili večerašnjom pobjedom protiv Belgije koja je prije početka turnira važila za glavnog favorita pored Nijemaca, Španaca i domaćih Francuza.

Javnost u Italiji je ovu selekciju Antonija Contea ispratila bez velikih očekivanja. Ovo je roster u kojem gotovo da ne možete vidjeti ime barem jedne zvijezde. Talijani su uvijek na velika takmičenja vodili neke zvijezde (Maldini, Baggio, Vieri, Nesta, Cannavaro, Pirlo, Totti, Del Pierro i dr.), ali sada teško da možete vidjeti barem jednu zvijezdu. Dobro, osim Buffona.

Ipak, ono što krasi Talijane kroz cijelu njihovu historiju sinoć je došlo do izražaja. Savršena taktika, odličan stručnjak na klupi, srčanost igrača, igra za kolektiv, čvrsta i odlično sinhronizovana odbrana, sjajni kreatori i tehničari, te konkretni napadi i jasne kontre. Sve je to došlo do izražaja sinoć protiv Belgije, koja je u pojednim momentima djelovala kao da je zalutala na ovo EP. Podsjećanja, radi se o reprezentaciji koja je druga na FIFA-inoj rang listi i koja je treća po vrijednosti fudbalera, odmah nakon Njemačke i Španije.

Lijepo je vidjeti Buffona, kapitena Italije, kako se raduje pobjedi kao malo dijete, iako čovjek ima 38 godina i iako je osvojio sve što se moglo osvojiti u svojoj karijeri. Valjda se tako treba boriti za državni dres, te valjda se tako treba voljeti reprezentacija za koju igrate, bez obzira jeste li imali napornu sezonu u svom klubu ili jeste li umorni da putujete na daleki put.



Azzurri su očitali lekciju fudbala Belgijancima koji su očito mislili da imena na dresovima donose prevagu i rezultat na travnjaku. Uz ovakav pristup kojeg je Italija pokazala večeras, Azzurri bi mogli otići do samog kraja, iako je to reprezentacija koja je stigla u najslabijem sastavu u posljednjih 25 godina.

Uhvatio sam sinoć sebe kako potajno navijam za Talijane, iako ih nikada nisam simpatisao, osim simpatisanja onog atomskog fudbala iz devedesetih koji se igrao na Apeninima. Italija je dokaz da se uz sjajnu odbranu, taktiku i srčanost može do rezultata, a s druge strane vaša igra neće ličiti na parkiralište autobusa u režiji Josea Mourinha ili Diega Simeonea. Vaša igra će biti jasna, jednostavna, konkretna i britka kao oštra sablja. U to su se valjda sinoć uvjerile skupe belgijske zvijezde.

Novinar: Haris Ahbabović