Sjećam se okršaja Šveđana i Rumuna kao da je bio jučer (Švedska dobila na penale). Ipak, dolazak oca s ratišta je meni tada bilo finale Svjetskog prvenstva. Babo u vojničkoj uniformi na vratima, sa tandžarom preko leđa, bio je sve u jednom. Bio je moj Georghe Hagi, Miodrag Belodedici, Georghe Popescu, Thomas Ravelli, Martin Dahlin, Tomas Brolin... Meni je moj babo, s puškom preko leđa na vratima, tada bio najbolji igrač Mundijala, fudbalski mag, prvak svijeta. 

Prvi Mundijal kojeg se sjećam. Kada si dijete i kada imaš osam ili devet godina vrlo lako te mogu kupiti. Kada si dijete i kada zavoliš fudbal, jasno je da će te neko od fudbalera koje si upravo upoznao putem malog TV ekrana kupiti. A ne moraju ti dati lizalo ili čokoladu. Mene je tada svojim igrama, ponašanjem, karizmom i pojavom kupio najpoznatiji repić u historiji fudbala. 

Ako bi fudbal bio umjetnost, taj čovjek bi bio najbolji slikar, najbolji kipar ili najbolji kompozitor. Klasični primjerak posljednje plejade fudbalskih romantika koji su danas endemska vrsta. Klasični primjerak talijanske škole fudbala staroga kova, onog zbog kojeg su devedesetih svi ludili, pa makar danas bili ljubitelji engleskog ili španskog fudbala. Nema čovjeka na ovom svijetu koji nije volio talijanski fudbal devedesetih godina. Ovo je priča o mom prvom heroju sa Mundijala. Ovo je priča o čovjeku zbog kojeg sam mislio da je repić na glavi sastavni dio svakog viteza u fudbalskoj predstavi. Ovo je priča o jednom od najboljih svih vremena. Roberto Baggio.

Prije dva dana je zvanično ušao u šestu deceniju života. Poznatiji od braće Baggio je proslavio svoj 50. rođendan, i to kako. Umjesto skupocjene zabave, Baggio je proveo dan sa žrtvama zemljotresa u Amatriceu. Ako bih samo jednom riječju mogao da opišem Baggija, rekao bih da je Roberto bio leptir. Svaki leptir vas podsjeti na bajkovitu priču. Fudbal kojeg je igrao Roberto Baggio je bio kao iz bajke. Magičan. Maštovit. Romantičan. Blistav. Kamo sreće da devedesete ponovo pokucaju na vrata, pa da otklone sive oblake koji su se nadvili nad Čizmom.

Kada vam neko spomene ime Gabriela Batistute, Argentinac vas odmah podsjeti na Fiorentinu. Viole su krajem osamdesetih imale svog prvog heroja, onog koji se pojavio prije Batigola. Roberto Baggio. Kada je Roberto 1990. godine potpisao za Juventus, za tada rekordnih 19 miliona dolara, navijači Viola su napravili nerede na ulicama Firenze. Nisu se mogli pomiriti s tim da je uprava Fiorentine prodala Baggija. Nekoliko mjeseci kasnije Baggio je odbio da šutira jedanaesterac u dresu Juventusa protiv svoje Fiorentine. Prilikom izlaska iz igre je krenuo prema tribini sa navijačima Viola, poljubio je ljubičasti šal Fiorentine, a kasnije je rekao kako mu je Fiorentina duboko zakovana u srcu. Navijači Fiorentine su plakali nakon gesta svog nekadašnjeg heroja. Baggio je već tada mogao okačiti kopačke o klin, jer je već ušao u legendu.



I bez obzira na Romarija, Stoichkova i ostale sjajne fudbalere na Mundijalu u SAD-u prije 23 godine, Roberto Baggio je bio najbolji igrač tog Mundijala, ali se kasnije ispostavilo da je bio i najveći tragičar, jer je u finalu protiv Brazila promašio posljednji penal koji je Brazilcima donio četvrtu titulu prvaka svijeta. Slika Roberta Baggija kako gleda prema nebu, gdje je maločas zapucao loptu, sveti plavi dres i kultna desetka, antologijski repić koji se vijori na vrućem vjetru Pasadene. To je slika koju nikada neću zaboraviti. Četiri godine kasnije, kada je šutirao penal na Mundijalu u Francuskoj protiv Čilea, Baggio je izjavio:

„Bojao sam se. Četiri godine me proganjala slika penala kojeg sam u finalu promašio protiv Brazila. Kada sam uzeo loptu da pucam penal protiv Čilea, noge su mi klecale. Tako sam bio uplašen. Pomislio sam da bi dobro bilo da samo raspalim po lopti, pa gdje god da ide. Odahnuo sam kada sam postigao gol“, rekao je Baggio nakon te utakmice.

Svi oni koji su igrali sa Robertom su tvrdili da je on najbolji fudbaler kojeg su do tada vidjeli. Da nije bilo tih teških povreda, možda bi ga danas stavljali u isti koš sa Maradonom. Roberto Baggio je svojevremeno rekao kako je trpio takve bolove u koljenima, da je u par navrata od rođene majke tražio da ga ubije. Taj prokleti penal protiv Karioka ga i danas progoni. Penal protiv Brazila mu je najgori košmar.

„Kada sam promašio penal protiv Brazila, osjećao sam kako umirem iznutra. Osjećao sam kao da se moje tijelo raspada. Toliko sam sreće donio svojim sunarodnjacima na tom SP, a onda sam tu sreću poslao na tribine. To je nešto što nikada neću moći prihvatiti da se dogodilo. To je nešto što me i danas proganja“, rekao je Baggio.



Luigi Simoni, nekadašnji trener Intera, kaže da su se Ronaldo i Roberto Baggio često ponašali kao djeca na travnjaku, te da su se u više navrata znali posvađati u vrijeme kada su igrali za Inter.

"Nakon jednog treninga Baggio i Ronaldo su se ponašali kao dva djeteta. Nakon što su se posvađali, odlučili su gađati prečku sa 40 metara. Imali su po šest pokušaja, a Baggio je bio precizan pet puta. Ronaldo jednostavno nije imao nogu za takve stvari", rekao je nekadašnji trener Intera.

Vrlo često Baggio je igrao pod bolovima i pod tabletama. Na kraju je imao sličan problem kojeg je svojevremeno imao i Gabriel Batistuta. Dešavalo se da jednostavno ne može hodati.

„Kada bih se vraćao kući sa utakmice dešavalo bi mi se da ne mogu izaći iz automobila. Morao bih se oslanjati na neki predmet kako bih hodao. Dešavalo se i to da ne mogu hodati po dva dana. A onda bih svega sedam dana kasnije pod tabletama igrao utakmicu. Ta fizička bol me izjedala. Tako sam se dobro osjećao kada sam se penzionisao, jer sam znao da će ta tortura prestati“, rekao je Roberto.

Koliko su koljena Roberta Baggija bila u katastrofalnom stanju govori podatak da je imao čak šest operacija na koljenima obje noge. Neke od njih su prijetile da više nikada ne prohoda.

„Operacija u Francuskoj za mene je bila najgora koju sam preživio. Morali su mi probušiti rupu u tibiji kako bi učvrstili tetivu, koja se bila otkačila i malo prije toga je ostala na travnjaku. Nisam mogao uzimati antiupalne lijekove jer sam bio alergičan na njih. Osjećao sam ogromne bolove koji su me izluđivali. Zašili su me s 220 internih šavova. Bio sam u agoniji. Svojoj rođenoj majci sam rekao da me ubije ako me voli. Par dana nakon operacije sam izgubio 12 kilograma. Jednostavno, gledate kako vam život izmiče, vidite da dolazi kraj, a ništa ne možete da učinite. Nisam jeo i samo sam plakao, jer sam bio potpuno emocionalno slomljen“, rekao je Baggio.



Roberto Baggio je rođen u katoličkoj porodici, ali je na nagovor prijatelja prihvatio budizam u kojem je tražio utjehu tokom svojih crnih razdoblja kada je bio povrijeđen. Aldo Agroppi, nekadašnji trener Fiorentine, dao je svojevremeno možda i najlegendarniju izjavu koja se tiče Roberta Baggija. Agroppi je rekao:

„Baggio je genije. Anđeli pjevaju na njegovim nogama“, rekao je Agroppi.

David Platt, legenda engleskog fudbala i Robertov saigrač u dresu Juventusa, je na sljedeći način opisao Roberta Baggija:

„Jedna utakmica mi se duboko urezala u sjećanje, onu koju smo igrali protiv Ancone kada smo pobijedili sa 5:1. Baggio je zabio čak četiri gola u prvih 20 minuta i tako je ubio utakmicu. Ne sjećam se da sam ikada vidio bolju partiju nekog igrača otkad pratim i igram fudbal. Roberto Baggio je bio genije“, rekao je Platt.

Cesare Maldini, otac Paola Maldinija i nekadašnji selektor Italije, je svojevremeno priznao medijima kako mu je jedna od najvećih grešaka u karijeri bila ona kada je na SP u Francuskoj na klupi držao Baggija. Talijani su ispali nakon penala od Francuza u četvrtfinalu. Najbolji igrač tog Mundijala, Zinedine Zidane, kasnije je izjavio:

„Roberto Baggio na klupi? To je nešto što nikada u svom životu neću moći razumjeti“.



Carlo Mazzone, trener Brescije, i Roberto Baggio su imali sjajan odnos, i to je vjerovatno jedini trener sa kojim se Baggio nije sukobio u svojoj karijeri. O tome svjedoče i Mazzoneove naredne riječi:

„Baggio je bio istinski talijanski fantazista, bolji od Meazze ili Bonipertija. On je rame uz rame sa najboljim fudbalerima svih vremena kao što su Pele, Maradona ili Cruyff. Da nije imao sve te silne povrede, mislim da bi ga mnogi proglasili za najboljeg svih vremena“, rekao je Mazzone.

Suton je, uveliko je proljeće. Romantična su vremena. Lagani povjetarac koji se i dalje, s vremena na vrijeme, pojavi iz čarobne lampe. Stari duhovi Pasadene i kultni repić koji se vijori na prokletim vjetrovima kalifornijskog sunca.

Kakve ljubavne priče. Kada zavoliš fudbal zbog te romantike, ne možeš da ga preskočiš. U svim historijskim knjigama kada naiđete na romantiku naići ćete na Baggija. Ne zbog toga jer je promašio penal protiv Brazila u finalu Mundijala, ne zbog toga jer igrao za najveće talijanske klubove. Nego zbog toga jer je bio najbolji i zbog toga jer su ga svi navijači na Čizmi voljeli, navijali za Staru damu ili Viole. Njega niste mogli ne voljeti. Morali ste biti ludi da ga ne volite. Sretan rođendan, maestro!

Novinar: Haris Ahbabović