Neki će reći kako je Barcelona još jednom demonstrirala svoju fudbalsku moć. Neki će reći kako je sudija žestoko pogurao Katalonce. Međutim, mnogo je razloga što je Barcelona pobijedila PSG sa čak pet golova razlike (6:1) i tako se preko bogatih Francuza plasirala u četvrtfinale Lige prvaka, čak desetu sezonu zaredom. Posljednja ekipa koja je izbacila Katalonce prije četvrtfinala bio je Liverpool u sezoni 2006/07. Bilo je to samo godinu dana od Barcinog drugog naslova u Ligi prvaka.

Kao što sam već napisao, mnogo je razloga za upravo ovakav rezultat i neočekivan plasman Barcelone u četvrtfinale. Treba biti, svakako, realan pa napisati i reći „neočekivan“, jer teško da je bilo ko mogao protiv onakvog Parisa od prije par sedmica očekivati ovakvu igru Barcelone, pa makar se zvao i Luis Enrique (trener Barcelone je prije utakmice rekao kako Katalonci mogu zabiti šest golova, čisto sumnjam da je Španac i sam vjerovao u svoje riječi). Večerašnji PSG nije bio ni blijeda sjena onog PSG-a od prije nekoliko sedmica. Idemo redom.

1) Unai Emery

Glavni razlog sinoćnjeg ispadanja PSG-a. Ubjedljivo. Uostalom teško je pronaći još koji tako jak razlog za ispadanje PSG-a i pobjedu Barcelone od pet golova razlike, pa makar vam sudija „šiljio“ tokom cijele utakmice. To nije nikakvo opravdanje. 

PSG je imao rezultat od 4:0 (slovima: četiri naprema nula). PSG je u potpunosti razbio Barcelonu u prvoj utakmici i to njihovom igrom. Igrom presinga na zadnju liniju Katalonaca, a to je upravo ono što Barca godinama čini svojim protivnicima. Uspjeli su u tome, a na kraju je stigla nagrada u obliku pobjede od četiri gola razlike.

Unai Emery je večeras na Nou Campu igrao kukavički fudbal. Nije bilo ni male sjene tog presinga sa Parka prinčeva. Čovjek je doslovno došao u Španiju kako bi branio 4:0. Zato je i izgubio. I neka je. Unai Emery je isključivi krivac za potop PSG-a, jer svojoj ekipi nije naredio da igra isti fudbal kakav je igrala u Parizu. Mislite li da bi Barcelona imala ovakav rezultat da su Cavani i društvo vršili pritisak na zadnju liniju Barcelone? Na poluvremenu bi sve bilo gotovo u korist Parižana. Uostalom, kada je Emery nakon 3:0 shvatio da možda ipak treba da igra presing, stigla je nagrada u vidu Cavanijevog gola. 

Međutim, nije mogao da to shvati/ispoštuje do kraja utakmice, pa je platio danak. Danak neiskustvu i danak neznanju. Unai Emery je sinoć doživio najteži poraz u svojoj karijeri. Teško da će ikada doživjeti teži i bolniji. Sam pao – sam se ubio.

2) PSG došao sa bijelom zastavom, iako je imao 4:0

Teško je sa psihološke strane objasniti šta se to dogodilo fudbalerima PSG-a pred meč sa Kataloncima. Kao da nisu vjerovali u sebe i kao da nisu vjerovali da mogu izbaciti Barcelonu, iako su imali četiri gola viška u odnosu na njih. ČETIRI. Ovo je fudbal, ponavljam, a ne rukomet.

PSG je izgledao kao uplašena družina gotovo tokom svih 90 minuta, a taj strah se oslikao i na lice njihovog trenera – genijalca od maločas – sa klupe. Razumljivo je da se bojite 90.000 ljudi na Nou Campu i njihovog huka, razumljivo je da se bojite Barcelone, razumljivo je da se plašite njihovih psiholoških igrica prije utakmice i najave da će proći dalje, ali nikako nije razumljivo da se ponašate kao gubitnik, iako imate prednost od 4:0. 

I prije prvog sučevog zvižduka, PSG je već u mislima primio dva gola. Tako ne igraju pobjedničke ekipe. To je razlika između dobrih i onih najboljih.

3) Sudijske odluke koje je teško objasniti

Uredu, dva penala koja su dosuđena Kataloncima su poprilično diskutabilna, ali je teško i ta dva penala uzeti kao glavni razlog ispadanja PSG-a. Parižani su, još jednom ponavljam, sve imali u svojim rukama, tako da ne mogu kriviti turskog Nijemca za ovakav rezultat. 

Svima je, koji godinama gledaju utakmice Barcelone i španskih klubova, bilo jasno da će dobar dio svojih akcija i igre Barcelona podrediti pokušaju da se „prevari“ sudija kako bi se lakše stiglo do cilja. Kataloncima je to sinoć u par navrata uspjelo, a na koncu su to znalački iskoristili. Imali su i sreće, a znate za onu koga prati sreća.

4) Kompleks zvani Barcelona

Unai Emery je, dok je vodio Almeriju, Valenciju i Sevillu, samo jednom pobijedio Barcelonu. Pobijedio ju je drugi put prije nekoliko sedmica. PSG je posljednji put izbacio Barcu iz Lige prvaka još prije 22 godine. Barcelona je nakon toga redovno pobjeđivala Parižane, a u dva navrata su ih izbacili iz knock out faze Lige prvaka.

Jasno kao dan. Barcelona je ekipa koju PSG ne voli vidjeti pored svog imena. Iako su u prvoj utakmici pobijedili sa 4:0, bilo im je jasno da i Barcelona njih može pobijediti sa 4:0. Nisu vjerovali u sebe, a morali su. Teško da je i Barcelona vjerovala da može pobijediti 4:0. Imali su sve predispozicije da se lako plasiraju među najboljih osam. Očito je da boluju od kompleksa koji se zove upravo Barcinim imenom.

U svakoj narednoj utakmici knock out faze Lige šampiona, PSG će imati još više problema sa Barcelonom. Ne zbog toga jer su slabiji ili imaju lošije igrače, nego jer boluju od kompleksa koje im je Barcelona ugradila u glave. Sinoć im je te komplekse poduplala.

5) Mentalitet gubitnika

Ovo je stvar zbog koje sam se odlučio na naslov sa početka ovog teksa. Arsenal u posljednjih 10-ak godina ima sličan mentalitet. Arsene Wenger ima sličan mentalitet, pa tako i njegovi mezimci na travnjaku. PSG je očito sinoć imao takav mentalitet. 

Samo je razlika u tome što PSG ima dva puta jači tim od Topnika, pa je samim tim i bol mnogo veća. Ključnu ulogu u tome je odigrao i prvi parametar ovog teksta, trener koji ne vjeruje u sopstveni uspjeh. 

Sa druge strane, Blaugrana ima taj urođeni pobjednički mentalitet. Nije to ni zbog Messija, ni zbog Suareza, ni zbog Enrique. To je zbog Barcelone, jer je Barcelona takva. To je ono prvo sjeme koje im je prije 25 godina ugradio pokojni Johan Cruyyf. To su oni najveći.

6) Ah, taj fudbal

Nije gotovo dok nije gotovo – prosta narodna. Ili ona Linekerova od prije 30-ak godina. Fudbal je igra u kojoj uvijek na kraju pobijede Nijemci. Ovaj put Španci. Ili Katalonci, ako mislite blago separatistički.

Fudbal se igra 90 minuta i pokoja minuta nadoknade. PSG je nakon gola Cavanija mislio kako je posao napravljen. Iskren da budem i ja sam. Čak sam prijatelju u inbox napisao da je to to. Nisam bio upravu. Baš kao ni navijači PSG-a, fudbaleri PSG-a, a vjerovatno i poveliki broj navijača Barcelone i svih ljubitelja fudbala. Izgleda da su na kraju vjerovali samo fudbaleri Barcelone. I glavni sudija (da budem barem malo pakostan prema Blaugrani).

U posljednjih pet minuta igranja fudbala, Barcelona je zabila tri gola. Baš onoliko koliko im je trebalo da naprave čudo i da se plasiraju u četvrtfinale. Predsjednik UEFA-e reče prije par dana da Messi i Neymar neće moći igrati finale Lige prvaka u Cardiffu, ako se Barcelona plasira, jer Velika Britanija ne dozvoljava ulazak osoba protiv kojih se vode krivični postupci (Messi i Neymar, utaja poreza). Koga sada briga za to. 

I šta nakon ove utakmice? PSG-u bi sezona vrlo lako mogla krenuti nizbrdo, s obzirom da Monaco djeluje zastrašujuće u Ligue 1. Unai Emery će se teško oporaviti od ovakve blamaže, koja je čak veća i od one koju je Arsenal doživio u dvomeču protiv Bayerna. Teško će se oporaviti i njegovi fudbaleri, zbog brojnih stavki koje smo gore pobrojali.

Barcelona? Ispisala je historiju. Bila pomoć sudija ili ne, historija se napisala, pa kakva god da je. I treba je poštovati. Pa makar i ne voljeli Katalonce.

Novinar: Haris Ahbabović