Ne možeš zabiti samo deset golova u sezoni i biti veliki Titi. Da bi bio Titi moraš kao balavac osvojiti naslov prvaka svijeta, naslov prvaka Evrope i još mnogo toga. Da bi bio Titi moraš da budeš najbolji. U svemu. Pa makar to bilo i sakupljanje sličica ili igranje klikera u blatnjavim uvalama. Da bi bio Titi moraš da budeš genije. A on je bio. 

Mnogo je napadača zbog kojih se danas naježite kada čujete njihova imena i kada shvatite, onako letimično, kakve su karijere imali. Mnogo je fudbalskih umjetnika koji će biti upamćeni dovijeka, ali teško da je fudbal ikada vidio kompletnijeg napadača koji je imao sve. Bio je Van Basten, bio je Ronaldo Nazario, bio je Johan Cruyff. Sve u jednom. Bio je sve. Nijednog igrača nikada nisam volio kao što sam volio tog čovjeka.

Nikada u životu nisam plakao zbog neke sportske sreće, ali teško je bilo zaustaviti suze kada se Kralj vratio tamo gdje pripada i kada je postigao gol kojim je Arsenal pobijedio Leeds United u FA kupu. Henry, šansa, gol. Tri riječi koje opisuju fudbal. Tri riječi koje opisuju život. Tri riječi koje opisuju moje bezbrižno djetinstvo. "Henry, šansa, gol" je rečenica na koju se odazivam. Smisao šutanja lopte. Smisao življenja. Romantika koju moraš voljeti. Ljubav koja se ne dokazuje. Vrući ljetni zrak na morskoj obali koji ti godi. Svi mi imamo neke svoje junake, moj junak iz tinejdžerskih dana je bio upravo on. Slijedi priča o mom junaku, priča o čovjeku koji nikada nije dobio Zlatnu loptu, iako ju je par puta itekako zaslužio. Dame i gospodo, jedan jedini - Thierry Henry.

"Došao mi je i rekao mi je: 'Šefe, ne mogu da zabijem gol'. Rekao sam mu: 'Ne zamaraj se time. Golovi će sami doći. Samo nastavi da se trudiš i da pokušavaš'", rekao je jednom prilikom Arsene Wenger.

Kada nekome ko nikada nije volio niti simpatisao Arsenal kažete ime Thierryja Henryja, nemoguće je da će ga bilo ko zaobići. Najbolji golgeter kluba koji je osnovan 1886. godine, najbolji fudbaler u historiji Topnika, najbolji strijelac reprezentacije Francuske svih vremena, jedan od najboljih strijelaca koje je svijet ikada vidio i upoznao. Sve je to bio Thierry Henry, danas obični momak, TV komentator i analitičar, te pomoćnik Roberta Martineza, selektora reprezentacije Belgije.

"Thierry je postizao golove kada je želio, bio je nezaustavljiv. To je tip fudbalera koji je posramljivao sve svoje protivnike", rekao je jednom Arsene Wenger, čovjek koji je Henryja trenirao u Monacu, a kasnije dugo godina u Arsenalu.



Kada sa 20 godina osvojiš Svjetsko prvenstvo kao najbolji strijelac svoje reprezentacije, a kasnije osvojiš i Euro, šta ti se onda smiješi drugo do blistave karijere. Šteta što u Juventusu to nisu mogli da shvate, pa su Titija koristili kao lijevo krilo (nekada čak i kao lijevog beka). Jednostavno, kada danas pomislite da je neko Henryja koristio kao lijevo krilo ili lijevog beka, onda vam dođe da se napijete solne kiseline. 

"Prvi trener me, nakon teže povrede, odvukao u bolnicu. Nije mi rekao ni da sam lijep ili ružan. Samo mi je rekao ovo: 'Predviđam ti blistavu karijeru. Ti ćeš biti strašan fudbaler", rekao je Thierry Henry.

Prvi nastup kao ispunjenje dječačkih snova, kao preslikana holivudska priča slična onoj iz filma "Goal" u kojem Santiago Munez dobija šansu života. Cijela karijera Thierryja Henry se može nazvati holivudskom, bez ijedne jedine mrlje (ako izuzmemo onu ruku koja je Francuze preko Irske odvela na Mundijal). Kada uvjeriš selektora Francuske da si ti pravi izbor, iako ti je konkurencija Nicolas Anelka koji je upravo bio najbolji golgeter u Premiershipu, i ako istog tog selektora uvjeriš da šutiraš penal u četvrtfinalu protiv Talijana, iako ti je 20 godina, onda moraš da budeš najveći. 

"Kada si mlad, samo trčiš i boriš se. Ni o čemu ne razmišljaš. Onda nakon 20 minuta takve igre shvatiš da više nemaš snage. Kada odrasteš, onda ti je malo jasnije kako treba da se ponašaš na travnjaku da bi bio od koristi svih 90 minuta", riječi su Thierryja Henryja.

Nakon sjajnih igara u Monacu, Henry odlazi u talijanski Juventus u kojem nisu imali dovoljno sluha da shvate o kakvom se dragulju radi. Henry je često igrao na pozicijama lijevog beka ili lijevog krila, što je od hladnokrvne golgeterske mašine napravilo običnog fudbalera. Arsene Wenger je pratio situaciju, a onda je odlučio da Titija dovede na Highbury. Thierry Henry je, pored Dennisa Bergkampa i Patricka Vieire, bio posljednji komad slagalice koji je nedostajao Wengeru.

"U Juventusu igraš lijevo krilo, a ponekad si igrao i na bočnoj poziciji. Dođi u Arsenal i ja ću da te stavim na poziciju napadača", rekao je Wenger Henryju nakon utakmice Udinese - Juventus.

Thierry Henry je već u prvoj sezoni na Highburyju zabio 20 golova, što ga je odmah učinilo glavnim napadačem u Arsenalu. Neki od golova su bili spektakularni. Pravo remek djelo. Magija koja do tada nije bila viđena na Highburyju, ako u mađionačare s loptom ne svrstavate Dennisa Bergkampa, što je vrlo teško. 

"Ako bi samo krajičkom oka vidio da nisu metar na svojoj poziciji, gotovo je. Iskoristit će tu tvoju nepažnju maksimalno i zabit će ti gol", rekao je nekadašnji Henryjev saigrač iz Arsenala Sol Campbell.

Thierry Henry je neko ko nikada nije pravio skandale na travnjaku i van njega. Svi koji su igrali s njim i koji su imali priliku da s njim popričaju kažu da je to jedan sjajan i uljudan momak, te da će uvijek imati dvije-tri minute da popriča s tobom. 



"Henry je bio sjajan momak u svlačionici. Često je govorio da njegovi golovi nisu bitni ako nismo kolektiv. Da jedino tako možemo do uspjeha", rekao je bivši Henryjev saigrač iz Arsenala, Martin Keown.

U svojoj trećoj sezoni u dresu Arsenala Henry je imao nestvarne brojke. Zabio je 32 gola, a osim toga je upisao čak 23 asistencije (govorimo samo o Premiershipu). Na Otoku nije bilo fudbalera koji je bio blizu tim brojkama. Brojke koje vam krvni pritisak bacaju na maksimum. 

"Thierry Henry je bio veoma inteligentan fudbaler. Unaprijed je znao kretnje svojih saigrača. Brzo je reagovao i imao je savršenu kombinaciju pokreta", kaže Arsene Wenger.

Postoji film koji se zove "The Italian Job", tačnije više njih. Kada mi neko danas kaže "The Italian Job" ja se prisjetim novembra 2003. godine i utakmice između Intera i Arsenala u Ligi prvaka. I dan danas se prisjećam engleskog komentatora koji u transu viče:

"Ovo je najbolji fudbaler na Planeti. Ne postoji niko ko je ovako dobar. Kada trebate golove, onda trebate Thierryja Henryja".



Predstava koju su fudbaleri Arsenala imali tu noć na San Siru je nešto što se viđa jednom u 50 godina. Kao unikatno slikarsko djelo, nešto vrlo skupocjeno i rijetk. A autor tog djela bio je Thierry Henry. Ljepota fudbala i atomska sila super tačnih pokreta i poteza u svega 90 minuta. Lijepo li je bilo biti navijač Arsenala jedne hladne novembarske noći 2003. godine.

"Znali smo da ako gubimo 1:0 ili 2:0 da se nešto mora desiti, jer Thierry nije zabio još nijedan gol. Pitali smo se, šta čekaš čovječe, red je na tebe", rekao je Wenger.

Stigao na mala vrata, otišao kao najveći kralj. Kralj se onda nakratko vratio na Emirates i podsjetio sve naraštaje ko je jedini i istinski Kralj. Topničko ludilo koje Topnici nikada nisu gledali, a kojem im je servirao Thierry Henry.

"Ne volim ni u čemu da budem drugi. Ali s obzirom da je Henry prvi stijelac Arsenala u historiji, a ja drugi, čast mi je i zadovoljstvo što je taj čovjek ispred mene. Uopće mi nije krivo", rekao je jednom prilikom Ian Wright.

Kao da se ugasilo svijetlo. Kao da je kod mene nestalo onog entuzijazma i ljubavi prema fudbalu kada je 2007. godine odlučio da potpiše za Barcelonu i da nakon osam godina napusti Arsenal. Kao da je vrijeme stalo. Tražiš neke nove heroje, ali ne ide. Svi su kopija. Nova stranica je jednostavno morala da bude okrenuta. Henry je, zajedno sa Eto'om i Messijem, u svojoj drugog sezoni u dresu Barcelone zabio 100 golova. Mašinerija od koje ti zastaje dah. 

"George Weah mi je uvijek bio uzor u svijetu fudbala. Ja sam ga zvao gospodin George. Neke golove koje je zabijao na treningu Monaca jednostavno nisu bili stvarni. Takve golove nikada nisam vidio u životu. Potom sam kopirao pokrete Ronalda, Il Fenomena. Jedan od uzora iz mlađih dana mi je bio i Marco van Basten", rekao je Henry.



Iako je rođeni Francuz koji je odrastao u predgrađu Pariza, Henry kaže da je njegov jedini i istinski dom London i da se tu najbolje osjeća. 

"Smiješne su neke situacije u kojima sam se našao u Arsenalu. Kada sam došao na jedan ručak u Arsenalu, obratio mi se Ray Parlour koji mi je rekao: 'Can you pass me the ball?' (Možeš li mi dodati loptu?) Ništa mi nije bilo jasno, a onda mi se Patrick Vieira obratio i rekao mi da mu dodam bocu s vodom (Can you pass me bottle of water?). Svi smo se smijali nakon toga", rekao je Titi.

Iako se godinama unazad pričalo da je primio islam zbog jednog intervjua kojeg je dao za Al Jazeeru, Henry to nikada javno nije ponovo potvrdio. Kaže da sve duguje svom ocu koji ga je tjerao da radi više i da bude fudbaler, iako to Titi i nije nešto naročito želio.

Deset godina nakon što je napustio Arsenal i već nekoliko godina nakon što je otišao u penziju, sanjam sve one golove koje je zabijao. I onaj Unitedu iz okreta, iz voleja, i onaj protiv Intera kada kao brzi voz protrči pored Zanettija, i onaj protiv Reala kada prevari pet ili šest igrača Real Madrida i zaledi Bernabeu, i onaj protiv Liverpoola kada predribla gotovo cijelu odbranu Redsa i smiješnim napravi Carraghera, ili onaj protiv Tottenhama na osvoju kojeg je dobio bistu ispred Emiratesa.

I dan danas u snu čujem "Henry, chance, goal". Uhvatim sebe u činjenici da mi nedostaje. Nedostaje mi fudbal kojeg je igrao Thierry Henry. Nedostaje mi ona sveta četrnaestka da je vidim kako trči travnjakom Highburyja i kako s lakoćom vara svoje protivnike. 

U šali prijateljima volim reći da je Henry driblao korner zastavice i navijače protivničkih ekipa na tribinama. Toliko je bio veliki. Najveći. Henry, chance, goal!

Novinar: Haris Ahbabović