Ima jedno malo mjesto, jedan mali ćošak između sjećanja i srca koji je skriven, uvijek tu negdje, u polutamnoj tvornici ljudske memorije koja seže sve do djetinstva. Ne znam za sve vas, ali ja imam jedno takvo mjesto. Ono koje ti uvijek izmami osmijeh na lice, ono koje natjera pokoju suzu da napusti oko, ono mjesto koje te vraća u najbezbrižnije i najsretnije dane tvog života.
Još od djetinstva se bojim grmljavine i tzv. sijevanja. Nikada se nisam mogao pomiriti s tim da je to samo obična prirodna pojava, baš kao i padanje snijega ili obično padanje kiše. Iz ove maločas tvornice sjećanja uvijek izvadim jedan detalj koji je još uvijek, i 20 godina kasnije, poprilično svjež. Malo mjesto, mali ćošak, dovoljno koliko možeš da sjedeš i da saviješ noge. U sobi je prigušeno svijetlo, cijela porodica spava. Vani je neki poprilično jak vjetar, popraćen ozbiljnom grmljavinom, sprema se kiša. Bolje rečeno, sprema se oluja. Već je oluja. Posljednji je dan mjeseca ramazana, sutra stiže Bajram.
Za čudo Božije, nije me strah grmljavine i vjetra koji vani sve lomi. Prozori stare oronule kuće koja prijeti da se poprilično razdrma u slučaju nekog većeg zemljotresa kao da žele eksplodirati od naleta oštrog vjetra koji svojim zubima grebe po istim. Ništa me to ne brine. Po prvi put u životu se ne bojim niti grmljavine, a niti tako jakog vjetra. Sjedim samo u malenom ćošku koji se danas zove sezam uspomena i razmišljam. I plačem. Ne zbog toga jer se bojim prirodnih nepogoda koje prijete da izbrišu sve sa lica Zemlje. Ne zbog toga jer bi aktuelni vjetar mogao da polomi prozore. Plačem iz nekog drugog razloga. Niko do sada nije znao za taj detalj. I ja sam ga davno nekada zapakovao u uspomene i otprilike ga otvaram pred svaki završetak ramazana. Dovoljno je bilo da prođe tek 20 godina pa da ga podijelim ovdje s vama. Otpakovao sam svoj omiljeni ramazansko-bajramski slatkiš i napokon želim da ga podijelim sa svima.
Plačem jer mi odlazi najbolji jaran, ramazan. Plačem jer više nema mukabela. S ove distance se uvijek nasmijem kada pomislim kako možeš, uopće, kao dijete da plačeš za nečim kada znaš da ćeš dobiti batine crvenim prutićem po rukama (mi djeca smo ga od milja zvali „krvarika“) ako ne naučiš fino da čitaš odlomak iz Kur'ana tokom mukabele. Vrhunac tog dječijeg ludila leži u tome što te efendija lično pošalje po krvariku, a onda te kao „nagradu“ za sve nekoliko puta udari po dlanu. Nikad mi to nije bilo jasno. Kao djetetu... Kao dijete nemaš predrasuda, ideš tamo gdje te vodi srce, ne pitaš koliko košta bol i da li se skupo prodaje. Vodiš se samo osjećajima i onime čime ti je duša zadovoljna. Sjećam se da smo jednom kao klinci pobjegli sa mukabele kako bi igrali igrica (neka preteča kasnijeg PES-a). Efendija je po nas poslao djevojčicu, jer je znao gdje se krijemo. Zaprijetio nam je da se odmah moramo vratiti inače će sve reći našim roditeljima. Kontaš, nemoj čovječe reći samo roditeljima, bolje da se baciš u hladnu rijeku nego da te hodža oda pred roditeljima. Znaš da ti onda slijedi „fasinka“ kad se vratiš kući.
Plačem jer nema više teravija. Kakav je to samo doživljaj bio. Klanjaš za raznim efendijama, kod nekih je turbo režim, ne znaš jesi li pošao ili si došao, ne znaš više ni na kojem si rekatu. Samo ideš gore – dole, gore – dole, i čuješ sporo otpuhivanje. Kod nekih je opet slowdown sistem, pa ti se čini da teravija traje kao sezona sapunice Sunset Beach. Svaku noć je druga prilika da djeca naprave neku drugu smicalicu. Omiljena je bila ona kada se prekine stari tespih, a onda bobci istog posluže kao okruglice s kojima si na prvoj liniji ratnog fronta kada se padne na sedždu. Samo čuješ fijuk i onda udar, a onda nalet smijeha od kojeg ne možeš da dišeš kako treba. A samo se treseš. Od smijeha, naravno. Kada par sati nakon što iz kože djeteta uđeš u tijelo barem malo ozbiljnijeg muškarca pomisliš kakva si budala bio. Ali, opet se nasmiješ, i bez obzira na sve. Sjećam se kako mi je komšija jednom prilikom isti taj bobak tespiha ubacio „u njedra“ jer je mislio da sam ga ja pogodio u glavu. A ja tu noć odlučio da klanjam u drugom safu (čitaj: da budem maksimalno ozbiljan) i da ne budem dio tih smicalica. Danima poslije sam se čudio tom njegovom potezu. Ne znam je li to učinio što me patološki nije voljeo ili je to učinio što je mislio da je logično da sam ga ja pogodio jer sam se nalazio odmah iza njega u safu. Pa Boga ti dragog, kakva je logika u tome da te pogodi neko ko se nalazi direktno iza tebe? Bilo bi preofirno i preglupo da to učiniš.
Plačem jer više neću moći učiti ezane. Znam da su brojni moji vršnjaci bili ljubomorni na činjenicu da mi je Bog podario glas da učim melodičan ezan, ali nikada se nisam prkosio time. Ezan kojeg sam učio prije klanjanja teravih namaza poslužio je kao dodatna baterija da napunim svoje srce. Pita me jedan čovjek, koji nije bio iz našeg džemata, jednom prilikom:
„Gdje si tako uvježbao da učiš ezan?“
- Slušao sam na radiju i tako sam se naučio, odgovorih mu.
Nakon toga mi je dao stare dvije njemačke marke. U to vrijeme, kada dijete dobije takvu novčanicu, to je kao da su vam danas dali 100 KM. Isti taj čovjek, 20 godina kasnije, me nije zaboravio sa svojim poklonima. Bilo me je stid da uzmem posljednji koji mi je dao.
Plačem jer više nema iftara. Nema najbolje hrane koja se može pojesti tokom godine. Za ramazan se nikada ne može desiti da nešto fali, pa makar se babo i majka zaduživali na veresiju (to je u Visokom uvijek bilo „in“, što govori nedavna priča o djevojci/posrednici koja je platila dugove i veresiju u brojnim trgovinama na tlu Visokog). Plačem jer znam da više nema kadaifa, mog omiljenog „zaljevenog“ kolača. Plačem jer znam da će se na takve gozbe čekati još 11 mjeseci. A tek kada nam neko dolazi na iftar. Hrana kao u najboljem hotelu na Planeti. Pazite, pričamo o periodu odmah nakon rata kada ti je tanjir leće bio istinski hit i ravan pečenoj teletini sa pekarskim krompirom.
Plačem jer neće više biti onog mirisa pred iftar, mirisa ramazana, spokoja, mirisa robovanja Gospodaru svih svjetova. Plačem jer više neće biti gladovanja i iščekivanja kandilja koji označavaju kraj posta. Plačem jer neće biti ranog ustajanja i bijele kafe sa vrelim somunima koji označavaju početak posta. Plačem jer neće biti odbrojavanja posljednjih minuta, klizanja na ledu pred iftar i promrzlih ruku koje nose vrele somune.
Plačem jer mi odlazi najbolji drug. Ramazan. Iako znam da će mi sutra stići još jedan dobar drug, Bajram, plačem jer znam da će i on otići nakon tri dana, pa će se onda ponovo kratko vratiti na četiri dana otprilike za malo više od dva mjeseca. Plačem za drugom ramazanom, iako znam da Bajram sa sobom donosi poklone. Džaba ti sve. Sve ono što je ramazan sa sobom donio je mnogo vrijednije i bolje. Zbog toga i plačem.
Probajte i vi danas da pronađete i da se sjetite svog ramazana, da ga vratite iz tmine sjećanja na javu. Sjetite se kako smo nekada, kao djeca, voljeli taj dio godine. Sjetite se kako smo i danas djeca, iako imamo preko 30 godina, te ga (ramazan) onako djetinjasto, sa tugom u srcu i suzama u očima, ispraćamo. A danas je Bajram, pa se moramo vesiliti. Dobar nam je i on drug, samo što i on odlazi uskoro. Prigrlite ga jako kako bi vam što više nedostajao do sljedećeg pojavljivanja za 11 mjeseci. A ramazan... Ramazan je već otišao.
Bajram šerif mubarek olsun, narode dobri!
Novinar: Haris Ahbabović