Koliko sam puta samo psovao NBA i sve one kvazicentre koji primaju milione da stoje ispod koša, a slobodno bacanje da pogode im je ravno odlasku na Mjesec. Znao sam da Jusuf Nurkić to može itekako bolje. Najbolje. Psovao sam sebi, jer sam ustao u četiri sata ujutro, iako moram na posao od osam sati, psovao trenerima jer Jusuf nije igrao. Nikada nisam psovao Jusufu pa ako bi imao šut 2/11. Bilo je bitno samo da igra. Neka se bosanska zastava vijori tamo negdje daleko. Preko okeana. U srcu Sjedinjenih Američkih Država. Neka i oni znaju ko je i šta je Bosna. Neka znaju ti Ameri gdje je Bosna. Neka znaju da je naš Juka upravo iz te Bosne. Aj em from Bosnia tejk mi tu Amerika.

Koliko sam puta sam sebi ponavljao i ubjeđivao svoju intuiciji da Juka nije obični "nafuranko" kojeg su promijenili američki milioni i koji voli ovu zemlju. Iz dna duše. Moje srce je bilo kao Trebević kada sam prije nekoliko mjeseci čuo informaciju da gradi dvoranu u Sarajevu i da će na tom mjestu napraviti školu košarke. Skidam ti kapu, majstore. Halal ti vjera, ljudino. Bosanska. Tvrdoglava. Ponosna. Frajerska. Šmekerska. Koliko mi je samo bilo drago zbog toga.

Koliko sam puta samo sam sebi ponavljao da je Jusuf sinoć imao tripl-dabl učinak, da je oborio tamo nekakve rekorde koje ne pamte ni navijača Portlanda, koje ne pamti ni veliki Clyde Drexler, da je Nikoli Jokiću pokazao kako se igra košarka kada ga je u okršaju Denvera i Portlanda za doigravanje rastavio na proste faktore.

Koliko sam puta sam sebi ponavljao da je Juka napravio nešto što su prije 30 ili 20 godina posljednji put napravile takve ogromnoće kao što su Sir Charles Barkley i Shaquille O'Neal. Koliko sam samo sebi puta ponovio da je Juka Bosanac i da pored njegovog imena stoji zastava Bosne i Hercegovine. Srce. Trebević. Ponos. Sve.

Koliko sam puta samo povjerovao da ćemo napokon imati košarkašku reprezentaciju zbog koje se isplati uzeti kredit, posvađati se sa svima, odreći se odlaska na godišnji odmor, odsustvovati sa posla i otići na taj je**** Eurobasket i gledati naše momke. Koliko sam puta samo pomislio da napravim takvu ludost. Koliko sam puta samo pomislio da bi mi ta ludost bila možda i posljednja. Ali, avaj.

Koliko puta sam sve oko sebe, prijatelje, poznanike, porodicu, kolege novinare, dušmane i klošare uvjeravao da Jusuf Nurkić nije to kako ga mediji predstavljaju. Koliko sam puta sve njih uvjeravao da naš Juka nije uobraženko kojem je reprezentacija Bosne i Hercegovine samo slovo na papiru. Koliko sam im puta samo govorio da griješe. Koliko puta. Koliko puta.

Harise, kakva si ti budala bio! I potpuno nevezano da li je Jusufov Twitter nalog hakovan ili ne, te da li je njegov posljednji tweet (kojeg dijele mediji širom BiH) napisao haker ili lično on. 

"Halo, patriote, šta ste učinili za Bosnu, osim komentara, da je učinite ponosnom", napisao je Jusuf Nurkić danas na Twitteru.

Sve one neprospavane noći. Sve one psovke. Sva ona zaluđenost NBA ligom i našim momcima preko okeana i ustajanje u "gluho" doba noći. Svi oni sati spavajućeg umiranja i patnje na poslu nakon neprospavanih noći. Sve one nade da ću napokon nekada otići direktno u dvoranu u kojoj BiH igra Eurobasket. Sve one pregledane utakmice od vremena kada je Gordan Firić poslao Litvance u sevdah. Sve one suze koje su same tekle kada nam nisu pomogle ni Mirzine ludorije sa parkinga protiv Kleize i njegovih Litvanaca. Sve one neprospavane noći nakon toga i žal jer smo mogli da budemo u četvrtfinalu tog Eurobasketa. Da se "šopamo" sa najjačim. Ljubav i opsesija nemaju cijenu, a prodaju se po užasno skupoj cijeni.

E moj Jusufe, patrioto, lako je biti patriota preko okeana. Lako je palamuditi i pričati o patriotizmu, a svom voljenom timu i narodu koji ustaje ujutro u četiri da te gleda i da navija za tebe otkažeš preko Facebooka. Ostaviš ga kao posljednjeg kera u mračnoj ulici. Na kiši.

E moj Juka, majstore, lako je prozivati sve one koji te dobronamjerno kritikuju jer te smatraju ponosnim sinom ove zemlje. Lako je imati puna usta ove zemlje, a ne odazvati se Duletu Vujoševiću. E moj Juka, lako je mnogo toga.

Probaj samo nekad, ustati u četiri ujutro, i sjetiti se svih nas koji smo toliko odvojili od svojih života da se sjetimo tebe. 

Je li to umiranje za ovu zemlju? Je li to ljubav prema Bosni i Hercegovini? Je li to žrtva za ovu zemlju? Je li to patriotizam? Je li to opsesija učahurena u lik i djelo Michaela Jordana ili Kobeja Bryanta? Misliš li da bi se oni tako lako odrekli izazova?

E moj Juka. E moj majstore...

Novinar: Haris Ahbabović