Sjećam se gotovo svih utakmica sa tog SP, iako sam imao svega osam godina. Da me danas u pola noći probudite i pitate kako su igrale SAD i Švicarska, reći ću vam da je bilo 1:1 i da je Eric Wynalda zabio golčinu iz slobodnog udarca. Da me pitate ko je promašio posljednji penal u finalu, reći ću vam da je to Roberto Baggio i da je ostao na onom vrelom vjetru Pasadene, zajedno sa svojim kultnim repićem. 

Da me pitate kako su u četvrtfinalu igrale Švedska i Rumunija, reći ću vam 2:2 i da je na penale kasnije, nakon bravura Thomasa Ravellija, pobijedila skandinavska zemlja. Da me pitate kada mi se vratio babo sa ratišta, reći ću vam da je to bilo upravo tokom te utakmice Šveđana i Rumuna. Četvrtfinale Mundijala kao finale. Zanemari Brazil i Italiju. Meni je finale bilo Švedska - Rumunija.

Da me pitaš šta se dogodilo 1995. godine u finalu Lige prvaka između Ajaxa i Milana, ne bih ti znao reći. Ne bih ti znao reći ni da je tada mlada ekipa Ajaxa, predvođena Louisom van Gaalom, pobijedila moćni Milan. Ne mogu ti reći ni da je Patrick Kluivert dao gol za pobjedu. Ne mogu ti reći jer je Ajax iz Holandije. Ne mogu ti reći jer se, tako mi Boga, iz te devedeset i pete ne sjećam nikakvog fudbala. Nimalo. Ni mrvicu. A godinu dana ranije sam znao, a i danas znam, kakve je kopačke nosio Romario.

Uostalom, iz te 1995. godine se sjećam samo tri stvari. Sjećam se kupanja na rijeci. Stare jeftine starke - patike i ronjenje po rijeci. Sjećam se bijelih majica koje je majka stalno nosila i davala i nama djeci da ih nosimo. Sjećam se svog prvog bicikla, tzv. violete, koja me i dan danas podsjeti samo na jednu stvar. Na Srebrenicu. Ne znam zašto, ali vozajući se na violeti išao sam stalno prema školi gdje su spavale i boravile izbjeglice iz Srebrenice. "Hej ju" bila je najčešća uzrečica svih onih koji su klicali pred polunatrpanim kamionom UN-a koji je upravo stigao kako bi podijelio neki vid humanitarne pomoći. Šećer, ulje, brašno, poneka čokoladica i to je to. Uhvatio sam sebe kako u masi vičem "Hej ju". I dan danas me je stid kada pomislim da sam mogao da se uopće približim tim ljudima i uzimam im pravo na "Hej ju". 

Majka je bijele majice redovno dijelila svima. Kao da je cijelo naselje imalo bijele majice. Sve nekako u toj 1995. godini. Sve me to užasno podsjeća na Srebrenicu. Pa i one dvije djevojke su, koje su se kamuflirale u dimije i stare prnje kada su stigle u Visoko, nosile materine bijele majice. Čiste, bijele, tako nevine. Bijele majice za sve nevine ljude tog malenog grada. 22 godine poslije, redovno nosim bijelu majicu i redovno me ista podsjeća na Srebrenicu.

"Mi nismo gladijatorske sreće. Od nas ne zavisi ni da se borimo, ni da mognemo poginuti u areni Srebrenice. Srebrenica je pod zaštitom UN-a. Ovdje nemamo pravo ni na smrt. Svijet se pretvorio u Cirkus Maximus. Ulaznice su besplatne, jer se u naprednim zemljama ne plaća TV pretplata. Nadoknađuje se zaradom na reklamnim spotovima. Lov na nas će biti praćen bez daha između dvije televizijske reklame".

Ne znam ko je od vas, a vjerovatno ste mnogi, otišao u Potočare. Onako neobavezno, mimo svakog jula koji svake godine donosi novu kolekciju gorkih suza koje se prodaju po najjeftinijoj cijeni nesreće i tuge. Moj prvi odlazak u Potočare za života neću zaboraviti.

Bio je mjesec novembar. Stojim u Memorijalnom centru i gledam. Pokušavam da zaplačem, jer bi valjda prirodno bilo da pustim suzu, ali ne mogu. Ne mogu. Srce se pretvorilo u hladni kamen. Onaj sa dna hladne Neretve. Sunce pomalo već odlazi u počinak, a ja i dalje, skamenjen, gledam, posmatram i osluškujem. Samo mir i poneka ptica u daljini. Gledam i ne mogu da shvatim.

Kako? Zašto? Zbog čega? Šta je svrha postojanja i ljudskog bivstvovanja na ovom svijetu? Šta je svrha života? Svrha svega?

Hoću da učim Fatihu. Ne znam kako da krenem. Fatiha mi u tom momentu ispada iz ruku. Pokušavam da je uzmem sa zemlje, ali mi se već razbila u komadiće. Vadim iz srca drugu, istu. Ponovo mi ispada na zemlju i razbija se. Ne mogu nikako da uspijem. 

Iz trećeg pokušaja sam nekako uspio. Učim Fatihu, ali je srce negdje daleko. Na kršnim brežuljcima. Vidim hiljade ljudi. Stoje i gledaju u mene. Kao da ponovo gledaju hoće li mi Fatiha ispasti iz ruku i razbiti se. Pritisak je ogroman. Gledam ja njih, gledaju oni mene. Oni su najnormalniji, a meni se tijelo skamenilo. Osluškujem srce, pokušavam da shvatim da li još uvijek kuca. Njihovi pogledi me režu po cijelom tijelu. Vidim posjekotine kako se pretvaraju u ožiljke, a onda samo nestaju. Kao da nisu sa ovog svijeta.

Hiljadu je pitanja koja sebi pokušavam da postavim, ali ne mogu da progovorim. Znate ono kada sanjate neki košmar, pa želite da vrisnete u snu, ali ste ostali bez glasa. Pokušavam da vrisnem koliko god je moguće, ali ništa. Samo vazduh i obična piska iz grla. Ništa. Glasniji je onaj maleni cvrčak ispod nogu što se i sam čudi mojoj nemoći. Trudio sam se satima da progovorim, ali ništa. 

"Es-selamu alejkum, šehidi. Es-selamu alejkum, braćo moja. A sada vam idem..."

Ne znam jesu li me čuli oni gore što su smješteni ispod šume. Ne znam koliko me njih uopće čulo. Razmišljam naglas, kao dijete. Ne shvaćam da se moj selam čuo do onog svijeta. Ne shvaćam jesam li ga uopće i nazvao dušama koje spavaju u Potočarima.

Dva dana nisam mogao da se nasmijem. Stid me bilo. Svaka osama je iznjedrila novi slani izvor sa kombinacijom suza i tuge. Mozak je i dalje ograničen da bilo šta shvati. Da postavi i odgovori na bilo kakvo pitanje. Kao da je sam sebi zabranio da odgovara na unaprijed postavljena pitanja koja lebde u zraku.

Osjetiš tu nepravdu u zraku. Osjetiš je kao sol u zraku kada ideš na more. Osjetiš miris srebreničke krvi. Osjetiš smrad dušmana koji su uzročnici jer imaš proširena čula kada ideš prema Istoku. Osjetiš bol. Osjetiš nemoć. Osjetiš tugu. Sve osjetiš. Ali si nemoćan. Nepokretan. Psihički hendikepiran.

Krećem kući i pokušavam da poberem one razbijene Fatihe. Posjekao sam se par puta na oštre ostatke. Pomišljam u sebi jesam li kao dječak mogao nešto više da uradim? Jesam li mogao da kome odnesem barem jabuku? Jesam li mogao da nekome od ljudi iz Srebrenice poklonim čistu bijelu majicu, onu svoju, koju sam zadužio od majke? Jesam li mogao da kome poklonim svoju violetu? Jesam li mogao da ne otimam ljudima pravo na "Hej ju"? Jesam li mogao? Jesam. 

Ali sam bio dijete. Dijete ne raspoznaje dobro od lošeg u mjeri u kojoj ga raspoznaju odrasli. Dijete ide tamo gdje ga vode zrake Sunca koje dolaze iz srca i želje za radoznalošću.

I danas se pitam šta sam mogao uraditi za te ljude. Obični osmogodišnjak kojem tada nije bilo jasno zašto nas ubijaju. Kojem nije bilo jasno zašto nas mrze. Kojem nije bilo jasno zašto odrasli ljudi plaču. Kojem nije bilo jasno šta je to smrt.

A danas... Danas bih vam dao sve. I jabuku. I bijelu majicu. I svoju violetu. I pravo na "Hej ju" koje ionako nisam imao. I sve one razbijene Fatihe. I sebe. Sve bih ti dao, Srebrenico. SVE!

Es-selamu alejkum, šehidi. Es-selamu alejkum, braćo moja. A sada vam idem...

Novinar: Haris Ahbabović