Ogroman broj ljubitelja najluđe igre koja se ikada pojavila na planeti Zemlji je sinoć pogriješio. Ne možemo reći da se grijehom i neznanjem smatra to što je gotovo cijela fudbalska javnost, pa i svi oni koji su barem nekada u životu igrali nešto što se među elitom diskretnih neznalica zove šutanjem lopte, imali uvjerenje da će se katalonski ponos, predvođen mašinovođom Lionelom Messijem, plasirati u polufinale Lige prvaka.

To se, jednostavno, ne može smatrati grijehom. Veći je grijeh kada nipodaštavaš ovu plemenitu i vitešku igru koja mijenja tok ljudske historije i koja ljudima ponekad život učini blaženim, pa je smatraš nebitnom igrom i nebitnim dijelom života. Dobro veče, ovo je ARMAGEDON. Tako je bilo sinoć u Caput mundiju. U Rimu. U prijestolnici svijeta. 

Sjajan film o čovjekovom karakteru i snazi ljudskog uma predstavljen je kroz priču o reprezentaciji Zapadne Njemačke koja je, na Mundijalu 1954. godine, neposredno nakon što je izašla iz teškog rata i u vrijeme kada su ljudi u razorenoj zemlji jedva sastavljali kraj s krajem, uspjela da osvoji titulu šampiona svijeta protiv lake mađarske konjice, u čijim redovima su igrala velika fudbalska imena kao što su Ferenc Puskas, Sandor Kocsis i Nandor Hidegkuti. Oni mnogo stariji ljubitelji fudbala će reći da je to bila prva svjetska ekipa koja je igrala atomski fudbal. Onaj totalni, kojeg će nešto kasnije na Zemlju donijeti Rinus Michels, a potom njegovo sjeme širom Planete posijati Johan Cruyyf.

Film nosi naziv "Das Wunder von Bern" (Čudo iz Berna) i toplo vam preporučujem da ga pogledate. Mađarska je bila apsolutni favorit na tom Mundijalu. U grupi su pobijedili Zapadnu Njemačku sa visokih 8:3, a onda su se sa istom tom Njemačkom susreli u finalu, u Bernu. Nijemci su znali da nemaju gotovo nikakvih šansi protiv mađarske lake konjice, ali su znali da imaju dvije šanse. Jedna od njih je bila ta da u Bernu na dan finala padne kiša, jer su shvatili da jedino tako mogu da uspore vanzemaljce Mađare, a druga je bila vjera. Vjera da mogu pobijediti najbolju ekipu na svijetu koja je u tom trenutku postojala.

I baš kao veliki Fritz Walter koji je poveo svoju družinu tog 4. jula daleke 1954. godine (čovjek po kojem danas stadion Kaiserslauterna nosi ime), Edin Džeko je poveo sinoć ranjenu zvijer, vučicu sa obronaka sedam brežuljaka na kojima se pisala historija velikoga Rima. Roma je napravila neviđeni preokret u Ligi šampiona i upisala se u historijske knjige koje će se godinama kasnije čitati. Vidite ljudi, to vam je uradila Roma.

Liverpool i Roma su se sinoć plasirali u polufinale Lige šampiona. Oni koji su zaljubljeni u tu neku mitološku fudbalsku historiju sjetit će se finala tadašnjeg Kupa šampiona koji je 1984. godine odigran na Olimpicu u Rimu. Sa jedne strane Roma, a sa druge najbolja ekipa tog vremena, Liverpool. Redsi su nakon penala i onih čuvenih bravura lucidnog brke rodom iz Zimbabvea, Brucea Grobbelaara, pobijedili Romu usred Rima i tako osvojili svoju četvrtu titulu šampiona Starog kontinenta (šta mislite otkud ideja Jerzyju Dudeku za one pokrete na gol liniji, tokom penal serije, u finalu Lige prvaka protiv Milana 2005. godine). 

Brojni engleski navijači su pretučeni ili izbodeni te noći u Rimu, što je samo bila uvertira i podloga za zlo koje će se desiti godinu dana kasnije na finalu Kupa šampiona između Liverpoola i Juventusa na Heyselu. Englezi su u Belgiju otišli s namjerom da se osvete Talijanima za batine koje su dobili godinu dana ranije.

Malo je fudbalera na pomen čijeg imena odmah pomisliš na ime kluba. Kada mi neko u bilo koje doba dana i noći kaže "Francesco Totti" automatski pomislim na Vučicu. Kada mi neko kaže "Roma", automatski pomislim upravo na Tottija. Na Rim. Na moćno Rimsko carstvo koje je stoljećima bilo strah i trepet na svjetskoj mapi. A takav je i njegov vođa. Zaboravite sve careve koje je Rim imao. On je najveći. Il Capitano. Najveći car od svih careva koji su se pojavili nedaleko od Koloseuma. Vječni vođa. Francesco Totti.

Koliko je Rimljana vjerovalo u život nakon Francesca Tottija? Vrlo malo. A i rezultati u Seriji A ove sezone idu uz konstataciju da neki drugi vjetrovi pušu Rimom. Međutim, svi su zaboravili jednu veliku činjenicu. Totti ima svoje nasljednike u Rimu. Rim nakon Tottija, jednostavno, neće propasti, uprkos Komodu koji ima zle namjere.

Kada Marko Aurelije, u kultnom filmu "Gladijator", ostavi u amanet Maximusu Decimusu Meridiusu veliko Rimsko carstvo, tako je i Francesco ostavio u amanet svoju jedinu ljubav koju nikada nije prevario. Ostavi je u amanet nekim drugim ljudima, tačnije grupi ljudi. A na čelu te grupe jedan sasvim obični sarajevski dječak, rastao u nehumanim okolnostima kao i svako drugo ratno dijete Bosne i Hercegovine, dobijajući svaki dan redovnu dozu granata, gelera i metaka. Čisto da ga podsjete na mržnju i nepravdu koji stižu iza sedam sarajevskih brežuljaka.

Edin Džeko se uzdiže iznad velike vatre koja bijaše zahvatila svih sedam kultnih rimskih/sarajevskih brežuljaka, sa snagom Romula, okrenu se prema ludoj masi rimskog Koloseuma i u punom glasu povika:

"Are you not entertained?! Are you not entertained?!"

A cijela masa rimskog Olimpica, hrama talijanskog fudbala, zaklikta: "Ave Cesar, ave Cesar! Ave Edin, ave Edin!".

Šta to nismo rekli o Edinu Džeki što još niste čuli? Aksiomi se ne dokazuju, a sinoć je još jednom samo radi podsjećanja prezentiran onaj stari aksiom: Bosna i Hercegovina, barem dok su naše generacije žive, nikada neće imati boljeg fudbalera od Edina Džeke. 

Stidno sarajevsko dijete, prošlo kao i svi mi kroz pakao s početka devedesetih godina, koje je postalo Cezar. Fudbalski Maximus Decimus Meridius. Bosanac usred Rima koji je poveo svoju ranjenu vojsku u posljednju bitku, bitku na život ili smrt. Bez povratne karte. Bez garancije da ćeš preživjeti. Bez obećanja da ćeš sutra biti sa voljenima. Bez šanse da se suprotstave velikom katalonskom divu. Ali sa jednim jedinim oružjem - vjerom u sebe. 

Fudbal izaziva buru emocija. Nemoguće je biti ravnodušan ako volite ovu plemenitu igru. Moram da priznam, uhvatio sam sebe jutros u činjenici da su mi suze krenule niz obraze kada sam vidio Unu i njenog oca Edina kako skaču sa fudbalerima Rome u svlačionici Olimpica, a uopće ne simpatišem talijanske klubove. Fudbal je, jednostavno, veći od svega.

Za nekoliko desetina godina ćemo svojim unucima preprečavati vrijeme u kojem smo živjeli i pričati im kako smo bili savremenici najboljeg fudbalera kojeg je Bosna i Hercegovina ikada imala. 

Kada budemo sabirali sve svoje životne pustolovine i kada budemo pravili listu svih stvari koje smo uradili ili nismo uradili u svojim životima, a našim venama još bude tekla plemenita fudbalska krv, svojim unucima i nekim novim naraštajima ćemo pripovijedati:

"Bio jednom jedan Edin Džeko. Bio jedno jedan fudbalski Maximus Decimus Meridius. Bio jednom jedan Cezar sa sedam sarajevskih brežuljaka".

Ave Cesar! Ave Edin!

Novinar: Haris Ahbabović