Ovu izjavu legendarni Švabo lansirao je tokom Azijskog kupa nacija u kojem je igrao i njegov Japan, reprezentacija koju je kao selektor tada vodio sa klupe. Nekoliko mjeseci kasnije Ivica Osim je doživio težak moždani udar. Na svu sreću, preživio je, oporavio se, ali je to bio kraj njegove trenerske karijere. Zaslužena penzija, nakon takve impozantne karijere. Strauß je u mirovini, note i dalje žive.

Kad pišaš po legendama

Ivica Osim je svojevremeno objašnjavao fenomen navijača. On se znao nositi sa teretom koji dolazi sa tribina, tačnije sa pritiskom koje prave navijači. I sam Ivica je svojevremeno govorio kako su se brojni mladi fudbaleri gubili u grotlu Grbavice koja bi kao zmaj koji bljuje vatru znala da pojede one slabašne. Ili su muško ili treniraj balet.

"Publika na Grbavici je divna, ali se često povodi za rezultatima. Ipak, ne bih je mijenjao ni za jednu drugu na svijetu. Kod nas navijači često psuju igrače, ali i trenere kada u igru ubace neke igrače koji se nisu očekivali. Pa, zar bi bilo koji trener na svijetu na travnjak ubacio nekog lošijeg igrača?", izjavio je svojevremeno Ivica Osim.

Ovo je samo jedan dio teksta o Ivici Osimu, legendi evropskog i svjetskog fudbala, kojeg sam objavio prije tri godine. Znate na šta sam gubio vrijeme par dana nakon objavljivanja ovog članka? Mislim, moram sam "gubiti vrijeme" jer nisam mogao gledati ono što se događalo poslije. Gubio sam vrijeme na nepoznatog idiota, koji se uporno javljao sa iste IP adrese, te koji je konstantno pisao komentare kako Ivici Osimu što prije želi užasavajuću smrt, te mu je zaželio nekoliko moždanih udara. Danima sam se ibretio i čudio mentalnom sklopu te moralne spodobe koja može poželiti drugom čovjeku takvo zlo, posebno čovjeku koji mu nikada u životu nije napravio ništa loše. Da sjedeš i da se ibretiš danima.

Da se razumijemo, ne postoji veći fudbalski stručnjak i filozof na ovom prknu zvanom Balkan kojeg više cijenim od Ivice Osima. Svi oni koji su detaljno pratili Švabinu profesionalnu karijeru, što igračku, što trenersku, dobro znaju o čemu govorim. Svi oni koji su bilo kada barem na minut slušali tog filozofa loptanja sa Hrasnog znaju o čemu govorim. Ne moraš se dijeliti na crvene, bordo, plave ili bilo koje druge da voliš i poštuješ tog čovjeka. Formula je prosta kao prosti razlomak. Ako voliš fudbal onda ti je nemoguće da ne cijeniš Švabu, Straußa sa Miljacke koji svakom svojom rečenicom piše neke nove magične riječi koje ne dolaze iz ovog vremena. Kao da dolaze sa neke druge planete na kojoj se fudbal jede za doručak, ručak ili večeru, na kojoj je fudbal kaladont kojim pereš zube, na kojem je fudbal način života.

Čega se samo naslušaš na bh. stadionima

Kada prisustvuješ utakmicama u Premijer ligi Bosne i Hercegovine, ili "kukuruz ligi", kako je vole nazivati oni koji nikada uživo nisu odgledali ni 15 minuta domaćeg fudbala na bilo kojem stadionu u BiH, onda se možeš naslušati svega i svačega. Doživio sam mnogo toga na tribinama bh. stadiona i na terenima. Što kao novinar, što kao obični ljubitelj fudbala. Sjećam se jedne svoje svađe sa srednjovječnim čovjekom koji, valjda, nije mogao obilato tersati svojoj ženi doma, pa je odlučio sve svoje srednjovječne frustracije i navalu fudbalskog puberteta začinjenim cimetom javašluka prodavati po povoljnoj cijeni na bh. stadionima. 

Jebi ga, isti je sjeo upravo kraj mene, nervozan on, nervozan ja što je taj nervozni drumski razbojnik sjeo kraj mene da mi kvari ćejf, i onda imate dobitnu kombinaciju da u jednom momentu počnem da na poprilično drzak i direktan način molim dotičnog da se stiša, da se smiri, da ne mora komentarisati svaki jebeni pas, svaki dodir, svaki ubačaj, svako izlijetanje golmana, svaki pokret trenera pored klupe, i onda mu cinično poručujem da ide doma i istresa se na vlastitu ženu. Isti, bez ikakvog komentara, ustaje sa stolice i odlazi na drugi kraj tibine. Taman mogu da nastavim da uživam u ovom meraku kojeg ne možeš da kupiš ni na jednom stadionu engleskog Premiershipa. To je merak da se igra 60. minuta, a obje ekipe su imale po jedan udarac pored gola. Obje lopte su završile na tribinama.

Na tribinama u BiH se možeš naslušati svačega. Uvijek sam se čudu čudio kako neko, ko za sebe drži da je iole normalan, može drugom čovjeku radi pogrešno dodijeljenog auta ili prekršaja da psuje mrtvu majku, djecu u utrobi njegove žene, nerođenu djecu ili kćerkicu od 11 godina. Kada čujem takve psovke dođe mi da se momentalno napijem solne kiseline, ali onda shvatiš da je to sasvim normalan dio navijačkog, stadionskog, tribinskog folklora na Balkanu. Na Zapadu je to sasvim drugačije. Navijač iz Francuske te na Stade de Franceu pita kakve su cijene hotelskih soba u Sarajevu dok Edin Džeko ismijava njegove fudbalere i dok zabija golčinu Llorisu u same rašlje. 

Mentalna blokada koju pravdaš fudbalom

Ono što su na utakmici Slobode i Željezničara, koja je jučer odigrana na Tušnju, napravile Fukare, navijači Slobode koji se tako nazivaju, graniči sa ozbiljnom dijagnozom ultrabolesnog čovjeka kojem nijedan doktor na Planeti ne može pomoći. Ne vrijedi tu huljsku parolu toliko pominjati, ali radi nas, onih normalnih, vrijedi je spočitavati svim onima koji su nekada, na bilo kakav način, pomislili da je dotična parola nešto cool, da je nešto IN.

"Amare isti si otac, zreo si za moždani", napisali su navijači Slobode na paroli koja je okačena na tribinama Tušnja.

Ubijeđen sam da u životu nisam čuo nešto gore na stadionima ili vidio neku morbidniju parolu, ako ne računamo ustaljeni folklor navijača klubova koji veličaju ratne zločince i velikane fašističkog režima (što je posebna tema za razmatranje). Štagod da napišem to neće promijeniti razmišljanje onih kojima je COOL spomenuta parola, pa se osjećaju zajebanim i frajerima koji vedre i oblače u svojim ulicama. I na stranu sva ta neka fiktivna rivalstva, na stranu sve te navijačke furke, na stranu svi ti neki kompleksi (kako samo izlizano ovo zvuči), na stranu ta netrpeljivost između Sarajeva i Tuzle, na stranu to ko je u ovom slučaju okačio transparent, ovo ima veze sa svima nama i svima onima kojima je dotični trans normalan, živjeli oni u Tuzli, Bihaću, Trebinju, Sarajevu, Dusseldorfu ili Houstonu. Nema ovo nikakve veze sa Tuzlom, iako se mnogi trude da kažu kako je nedavna poruka izvjesnog D.N. o Tuzli kao ruralnoj sredini sasvim opravdana. Nema ovo nikakve veze s tim. Slične stvari su se događale i u drugim sredinama.

Društvene mreže vrve od komentara osude na ovu užasavajuću parolu. Upravo tim moralnim blokadama, kojima je ovo IN, ne vrijedi objašnjavati ko je Ivica Osim, ne vrijedi im pojašnjavati šta je fudbal, ne vrijedi im pojašnjavati šta je Ivica Osim napravio kroz karijeru i koliko je dobroga napravio za bh. fudbal. Ne vrijedi im pojašnjavati šta je ljubav, šta je poštovanje, šta je normalan život. Ne vrijedi im pojašnjavati ama baš ništa. Dovoljni su oni sami sebi.

Novinar: Haris Ahbabović