4.3.2021. 14:40
0
"Učiteljica Rosa, Srpkinja, nije htjela uzeti humanitarnu koja je sljeduje. 'Neću! Nosi onom djetetu jer mu nema ko donijeti, babo poginuo, a mati Bog zna gdje je'"
FOTO: Haris Ahbabovic / Source.ba
Seid Zimić, u Visokom i među svojim učenicima i pajdašima poznatiji kao Žepljak, profesor bosanskog jezika i književnosti koji je rođen i odrastao u Žepi, a već godinama živi u Visokom, neko je ko je prošao sve golgote rata, ali u logora u kojem je bio zatočen.

Nagledao se svega, u surovim uslovima malog gulaga na krvavoj bosanskoj zemlji, sa sviješću glavnog lika „Zapisa iz mrtvog doma“ Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, zarobljen u tijelu naivnog djeteta iz „Ptice rugalice“ od Harper Lee. 

Ipak, i dan danas, 25 godina nakon drugog rođenja, i dalje je unikatan, samozatajan, pomalo stidljivo povučen i nenametljiv, ali i dalje krije neke mračne hodnike svojih sjećanja, ne otkrivajući ih ni samom sebi, duboko zarovljenih u povijesti svojih moždanih komora intrigantnosti, korisnog rada, djelovanja, čojstva i nostalgije.

U razgovoru za Source.ba portal kaže da je u svojoj Žepi bio sve do ljeta 1995. godine kada su počeli najjači napadi agresora. Da stvari budu teže, uhapšen je od strane srbijanske policije, te odveden u logor Mitrovo Polje.

„Kada je rat počeo i kada su počele da dolaze izbjeglice iz ostalih dijelova Podrinja, bilo je četiri puta više naroda nego što je bilo u Žepi. U Žepi je, prije rata, bilo oko 2.000 ili 3.000 stanovnika, a kasnije je bilo oko 18.000 ljudi. Svakome si morao dati ono što ga sljeduje, djetetu djetetovo, bolesnom bolesnikovo. Žepa je prije rata bila unikatna, sa svojim adetima, običajima, marifetlucima. Sto posto stanovništva u Žepi je bilo muslimansko stanovništvo. Žepa nije pala 1992. godine, pa je onda bila enklava. Žepa je do 1995. godine vodila dupli rat, rat protiv agresora i rat sa samim sobom, bez obzira koliko su ljudi bili stabilni i koliko su imali vjere, iskušenja su bila ogromna“, kaže Seid Zimić u razgovora za Source.ba portal.

Učiteljica Rosa i humanitarna pomoć

Seid Zimić Žepljak, kako sebe voli da zove, a kako vole da ga zovu i ljudi koji ga poznaju, napisao je nekoliko knjiga, a jedno od njegovih upečatljivih djela nastalo je upravo u ratu, pod naslovom „Sirotinja“.

„U neko doba noći pucketanje iz oronule peći i kašljucanje putnika bijelih daljina prekidoše, nikad zapamćeni, dječiji sanak, i u ćošetu, poluprobuđeni, ugledaše bakrač u kojem se nešto nevješto kuvaše… i pobjedonosni osmijeh ispod rosli-brka. Otac! Večera! Seko, doručak! Metež, pometnja. U dvije riječi sva pitanja i svi odgovori, sve zahvalnosti i sve pobjede. Nejač sumnjivo opkoli došljaka i bakrač, a napolju jutro razgoni tminu i žućkasti dim smjelo k nebu hita. Jutarnju šutnju razbi u paramparčad dječija pjesma sa sanki, dok u sobi ljudina šuti. Šuti i misli. I susjedi šute. Šute i misle. A rat je …“, stoji u Zimićevoj „Sirotinji“.

„Moju 'Sirotinju' je proizvela učiteljica Rosa, Srpkinja, koja nije htjela da uzme svoju humanitarnu pomoć, a koja ju je sljedovala, nego je uvijek govorila 'Nosi je tom i tom, nema mu ko donijeti'. Rosa Lazarević se zvala. Nama u policiji pravi problem, imaš tu UNHCR koji sve prati, da ne bi bilo diskriminacije, ali je Rosa uvijek govorila: 'Neću! Nosi onom djetetu jer mu nema ko donijeti, babo poginuo, a mati Bog zna gdje je'. Tu je nastala moja 'Sirotinja'. Ljudi uvijek uče dovu: 'Nemoj me Dragi Allahu, iskušati sa iskušenjima koja ne mogu da podnesem!' Bilo je iskušenja koja se nisu mogla podnijeti. Nekim ljudima skidam kapu šta su sve preživjeli - boriti se na dva fronta mogu samo veliki ljudi, sa velikim nijjetom. Imali smo odnekud neku svjetlost, imali smo nekoga među nama ko nas je realno ili imaginarno držao na okupu“, kaže Seid Zimić Žepljak.

Potom je za naš portal ispričao sve ono što se izdešavalo u logoru, te koliko ga danas prate slike iz logorskih dana. Zimić često voli da kaže kako ima dva rođendana – onaj kada se, zaista, rodio, te onaj kada je pušten na slobodu iz logora.

„U logoru sam bio rasterećen, nisam tada bio oženjen i nisam imao djecu. Međutim, bilo je onih koji su iza sebe ostavili staru majku u žepskim vrletima ili je majka otišla u konvoju, a nije stigla do Kladnja, ili djevojku od 20-ak godina. Ljudi su se mijenjali iz sata u sat, ali, bio je dovoljan jedan da drži sve oko sebe na okupu. Glad, žeđ i batinjanje su bili najgori. Najopasnije je, ipak, ubijanje tebe u tebi. To je bilo najopasnije. Govorimo isti jezik, do jučer smo pušili iste cigarete, a sada... Jednostavno, nema objašnjenja“, kaže naš sagovornik.

Frula koja je bila život

Sa sobom je u logor ponio frulu, koju mu nisu oduzeli kada je stigao u logor. Kaže kako je sviranje na fruli znalo da „izmami“ poneki litar vode ili komad hljeba. Hljeb i voda za nejake, za one koji su došli do vrhunca svojih mogućnosti. A, je li grijeh doći do vrhunca svojih mogućnosti?

„Više puta sam na toj istoj fruli odsvirao pjesmu 'Svilen konac', što je himna i zakletva Šumadije u Srbiji. Međutim, svaki put kada završim sa sviranjem, policajci ubace nešto u logor, ubace neki komad hljeba. Vidimo ko je na izmaku snaga i njemu dadnemo taj hljeb. I dan danas sjedem i odsviram 'Svilen konac' i smijem se sam sebi, te čekam da mi neko kroz prozor ubaci koru hljeba“, riječi su ovog Žepljaka.

Početkom januara 1996. godine napušta logor. Prebačen je, zajedno sa svojim drugarima iz logora, iz Beograda u Atinu, a tamo su ih pretresli od glave do pete, tražeći oružje. Kaže kako su mu u Grčkoj oduzeli frulu kojom je u logoru „zarađivao“ za hljeb i vodu. 

„Stigao sam u Utah, u SAD, doslovno ne znam odakle Sunce izlazi, ne znam gdje je istok. Došao sam u SAD u januaru, tamo trešnje zrele, ibretim se i gledam: 'Bože dragi, šta je ovo?!' Prvi put sam u životu vidio horizontalni lift. Na kraju tog lifta me čeka Srbin iz Visokog i kaže nam: 'Momci, večeras nećemo pričati o logorima, jer sam i ja došao iz logora'. U Americi sam proveo preko 200 dana sa glavom među nogama, ne smijem ni glavu da podignem. Jednostavno mi prešlo u naviku, iz logorskih dana. Umjesto da čekam Zimske olimpijske igre u Utahu, ja sam odlučio da se vratim za Bosnu. Roditelji su mi bili prebačeni u Visoko, a i ja sam ostao nekako nedorečen. Falilo je još nešto da uradim, ili na polju nauke, ili na polju umjetnosti ili na polju istine“, rekao je Seid Zimić Žepljak u razgovoru za Source.ba portal, dok suznih očiju pali još jednu cigaretu iz svoje stare kutije za duhan.

Hiljade sličnih, a tako različitih iskušenja. Pero nikad neće presušiti, a srce nikada postati kamen dok se sluša ovakve i slične sudbine običnog bh. čovjeka.

Novinar: Haris Ahbabović

 
0
SOURCE PRIČE
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
 

Impressum
T:
M:
Marketing
T:
M:
Aplikacije
Mobilna aplikacija
Android aplikacija
Social

Copyright ©2009 - 2015, Source d.o.o.