Bill Clinton bio je drugačiji predsjednik i političar. Za razliku od njegovog uštogljenog prethodnika, ratnog veterana i bivšeg policajca Georgea Busha Starijeg Clinton je svirao saksofon, vodio ljubav sa pripravnicama u najvažnijem uredu na svijetu i džogirao ulicama Washingtona. Do ranih devedesetih predsjednici država nisu javno svirali instrumente, nisu imali ili bar nisu priznavali afere sa pripravnicama i nisu se bavili sportom.  Za politiku je trebalo iskustvo i ozbiljnost, a sviranje saksofona nije se uklapalo u sliku ozbiljnog političara. 


I pored svega navedenog, Clinton je bio ozbilkjan političar, vodio je ratove kao i svi američki predsjedici, donosio zakone ili kao i svi američki predsjednici prije i poslije njega, bezuspješno pokušavao svim Amerikancima omogućiti kakvo - takvo zdravstveno osiguranje. Igrao je i golf i to sa Donaldom Trumpom, gledao utakmice u baseball kapi i družio sa kontroveznim Epsteinom. 


Clintonova era, obilježena kontroverzama, ali i ekonomskim napretkom, izrodila je jedan specifičan način razmišljanja, stav da je sve moguće i da je sve dopušteno. Ako predsjednik SAD može da se ponaša nonšalantno, svira saksofon, ima ljubavne afere i leti avionom Jeffreya Epsteina, zašto se svaki građanin ne bi ponašao baš onako kako želi? 


U doba prije pandemije na sve strane smo bombardovani porukama "Budi svoj", "Misli na sebe", "Sebi si najvažniji", "Okreni se sebi"...Ti pojedinac si centar svemira, tvoje misli pokreću Univerzum...Ne slušaj druge, slučaj samo sebe i svoje unutrašnje JA. Okruži se ljudima koji misle kao ti. Budi svoj i budi svoj do kraja. Ne osvrći se šta ti drugi kažu i šta drugi misle. Osjećaj se dobro. Izbaci iz svog života negativne ljude i oni koje ne misle kao i ti. Radi ono što je tebi važno. 


Životna filozofija "Budi svoj jer si sebi najvažniji" otišla je u sve moguće krajnosti. Pojava društvenih mreža omoguća je pojedincu da stvori svoj vlastiti mikro - svemir  u kojem se može okružiti ljudima sličnih životnih pogleda, recimo ljudima koji vjeruju u to da zemlja ravna ploča, da čovjek nije nikada kročio na Mjesec ili da vakcine ubijaju. Mišljenje pojedinca, još ako je pojedinac snažna, javna ličnost, popularna na  društvenim mrežana, bivalo je važnije od mišljenja naučnih autoriteta. Televizijom su harali Kardashiani i njihovi klonovi, i činilo se da je dovoljno budi lud i raditi lude i zabavne stvari i da je svijet tvoj. Život je bio reality show, tvoje je bilo da se ponašaš kako želiš i dopadneš se ljudima. Uspjeh u životu mjerio se klikovima i lajkovima.

Jedan je čovjek iz reality showa direktno uskočio u najvažniji ured na svijetu, isti onaj u kojem je Bill Clinton svojom spermom uprljao haljinu Monice Lewinski. Donald Trump bio je čovjek iz svijeta zabave. Najprije, njegov djed i pradjed svoje su bogatstvo stekli držeći sumnjive krčme i javne kuće. Trumpov biznis činile su uglavnom televizija, kockarnice i hoteli, dakle mjesta za zabavu. Njegova najnovija supruga jeste bivša manekenka pomalo mutne životne biografije i sa dosta golišavih slika u svom portofoliju. Trump je čovjek koji na pitanje o čemu sanja bez mnogo razmišljanja kaže "O jeb..". Upitan šta misli o ženama, Trump će bez mnogo razmišljanja reći da će ženu uhvatiti  za pi...u" ako mu se dopadne. Upitan šta misli o vlastitoj kćerki, Trump će se nasmijati i reći da njegova kćerka ima lijepu stražnjicu i da bi joj on rado bio momak, da joj nije otac...


Kako je moguće da takav čovjek bude izabran za predsjednika najjače države svijeta? Odgovor je jednostavan: Zato što živimo u svijetu u kojem je svijetu sve moguće, pa čak i to vlasnik kockarnice, čovjek koji žene vidi kao "meso" i čovjek zaljubljen u vlastitu kćerku postane predsjednik Amerike. On nije u Bijelu kuću došao sam, nekoga ga je izabrao i glasao za njega. Jedno je neko rekao da Trumpov ulazak u Bijelu kuću kao kada sekcija komentara na Facebooku postane predsjednik. Iza njega su stajali ljubitelja reality emisija, rasisti, konzumenti lažnih vijesti i fanovi najluđih teorija zavjera, poput one da u jednoj piceriji u Washingtonu Hillary Clinton vodi satanistički krug i prodaje djecu pedofilima.  

Sve do jednom. Početkom 2020. svijet je utonuo u najveću krizu modernog. Možda su mediji davali malo previše oanike, možda koronavirus nije bio nova "crna smrt" i možda su drakonske mjere širom svijeta sa lockdownima bile pretjerane, ali je situacija tražila razborit pristup i angažman stvarnih stručnjaka i naučnika.  Situacija je pokazala sve slabosti modernih država i njihovih vlada i njihovih službi prije svega socijalnih i zdravstvenih. Vlade su godinama prije pandemije, onda kadasu zvijezde i opiniom makeri bili bili TV ličnosti i zvijezde, te sportisti poout Messija, Ronalda ili Đokovića, mnogo novca ulagale u stadione, sportske dvorane i razna kulturno umjetnička dešavanja. Strahovit je iznos novca koji se Španiji izdvajao za stadione i klubove. Na drugoj strani, vlade su malo izdvaje za zdravstvo i za izgradnju bolnica, što se pokazalo katastrofalnim na početku pandemije. Ne samo da zdravstveni sistemi najbogatijih zemalja nisu imali ni dovoljno osoblja, ni do dovoljno opreme, nisu čak bili sposobni nabaviti niti dovoljan broj medicinskih maski. 


Predsjednici i političari izabrani zahvaljujući društvenim mrežama, od Trumpa, Bolsonara ili Johnsona, nisu mogli odgovoriti krizi.  Svjetska zdravstvena organizacija, šta god o toj organizaciji i njenom šefu sumnive prošlosti i upitne stručnje spreme čovjek mislio, u prošlosti je itekako učinila mnogo dobrog za čovječanstvo, posebno kada su u pitanju borba protiv malarije, AIDS -a, tuberkuloze. Umjesto da sarađuje s WHO, pa makar kurtoazno i neiskreno, kako to poličari odlično znaju, Trump je toj organizaciji objavio rat. Pokušao je urušiti Ujedinjenje nacije, NATO i  EU, u čemu je našao saveznike u ljudima kao što je Viktor Orban. Probajmo iz perspektive građanina BiH, jedne slabe zemlje koja ovis i o stranoj podršci i pomoći, zamisliti svijet bez UN  -a, NATO - a i EU. Bio bi to svijet jako okrutan prema našoj maloj i napaćenoj zemlji. 


Svijet nakon marta 2020. nije isti i neće biti nikada isti. On možda i ne treba da bude isti. Iz perspektive pripadnika srednje klase sa Zapda to može prizivati sjećanje na neko doba niskih cijena hrane, odjeće i potrošačke elektronike, te jeftinih letova, no iz perpsektive stanovništva trećeg svijeta, koja je u ponižavajućem uslovima proizvoduio dobra za razvijene, ta promjena i ne mora da bude tako bolna. Pravila su se promijenila, i nekadašnji papirnati pasoš mijenja se nečim što bismo nazvali "zdravstveni pasoš". Čak ni zastarjeli papiranti pasoš nije tako star. Nastao je 1920. inicijativom tadašnje Lige naroda kako bi se stvorio dokument koji bi omogućio povratak i kretanje izbjeglica nakon Prvog svjetskog rata. Pasoš u obliku i sadržajem kakav danas poznajemo, usaglašen je tek početkom osamdesetih godina. 


- COVID-19 će preoblikovati naš svijet. Još ne znamo kada će se završiti kriza, ali možemo biti sigurni da će kada to vrijeme dođe, naš svijet izgledati puno drugačije. Koliko drugačije zavisiće od izbora koje donosimo danas - rekao  je u martu 2020. Josep Borrell Fontelles, španski političar, visoki predstavnik Evropske unije i potpredsjednik Evropske komisije. 


Novak Đoković pripada starom svijetu, svijetu koji je nestao u martu 2020. svijetu celebritija i preplaćenih sportskih zvijezda, koji se ljudi iz nekog razloga ljudi počeli pitati za mišljenja, čak i za teme koje slavni i bogati iz svijeta zabave, uz dužno poštovanje njihovima talentima i postignućima, nisu dovoljno stručni. Tu je prije svega u pitanju medicina. Medicinska struka se od marta do 2020. mnogo puta iskompromitirala i često puta promašila loptu, no to nije razlog ne vjerujemo ljekarima, a da vjerujemo bogatim celebritijima sa diplomom srednje škole. Novak Đoković završio je "samo" sportsku gimnaziju i nikada nije završio fakultet. 


U proljeće 2020. NY Times objavio je tekst pod naslovom "Celebrity kultura je izgorjela", dok je nešto kasnije BBC objavio tekst "Da li je dobu celebritija došao kraj".  Sudski poraz Novaka Đokovića u borbi sa ekstremno strogim austalskim vlastima, znak je  nečega drugog što se iza brda valja, a čega Đoković nije bio svjestan: To je da ni njegovo ime, ni njegove titule u današnjem svijetu ništa ne znače. Vrijeme celebritija čijim željama i stavovima su morale klanjati cijele vlade, prošlo je.  Đoković se treba pogledati u ogledalo i priznati da je on čovjek nekog bivšeg vremena, jednog svijeta koji je postojao do marta 2020. i koji se više neće vratiti. Zaključana kapija podignuta u Melbournu samo mu je putokaz za to.  


Novinar: Kenan Bešlija