Negdje na sjeveru Evrope, u zatvoru koji nije zatvor, nego hotel luksuzniji od mnogih hotela od Istre do Antalije, sjedi i čami Anders Breivik, čovjek – zlo.


Breivik je priznao da je 22. jula 2011. godine aktivirao autobombu ispred sjedišta vlade u Oslu, u čijoj je eksploziji poginulo osam osoba, te da je nakon toga ubio 69 osoba, većinom tinejdžera (najmlađa žrtva 14 godina), u ljetnom kampu mladih iz Laburističke stranke na otoku Utoya.


Dok piše 189 žalbu na uvjete života u zatvoru, bilo to neudoban krevet ili hrana koja mu se čini nedovoljano slana, Andrers Breivik, ne samo da ne kaje zbog onoga što je uradio 22. jula 2011. na otoku Utoya, on sebe vidi kao misionara, kao viteza, spasitelja. Breivik će odslužiti kaznu u svom luksuznom zatvoru, žrtve će oplakivati njihova rodbina i sjećat će ih se norveška vlada svake godine, uz minutu ćutanja, no problem sa ovim psihopatom jeste da u njemu uzor vide mnogi labilni tipovi. Ove se sedmice se još jednom žalio i tražio ni manje ni više puštanje na slobodu, što je norveški sud ekspresno odbio, plašeći se uticaja na njegove brojne sljedbenike. 

Na saslušanju u strogo čuvanom zatvoru Skien je naglašeno da je riječ o vrlo opasnom čovjeku. Tužiteljica Hulda Karlsdottir je ukazala da 42-godišnji Breivik na sudu uopće nije pokazao kajanje. Smatra da je njegovo trenutno ponašanje, kako je rekla, PR potez, prenosi Sky News.



"Nije konzistentan i ne možete mu vjerovati. Mijenja taktiku prema onom što smatra prikladnim. Još ima narcisoidne osobine te ima sklonost da konstruiše dešavanja. Nije psihotičan, ali bi opet mogao svoje zamisli da pretvara u stvarnost", kazala je psihijatrica na tokom saslušanja o njegovoj najnovijoj žalbi. 


Jedan od njegovih sljedbenika je bio i Ali David S. Nijemac iranskog porijekla, čovjek koji je 2016. napao nedužne građane Minhena i sebe odveo u pakao. Ali David S. dugo je pažljivo pripreao napad, crpeći “inspiraciju” iz lažnog “manifesta” svog uzora iz Norveške. I ko zna koliko malih skrivenih “breivika” čeka svoj dan i ko zna kad će se običan čovjek naći njima na putu, u pogrešno vrijeme, na pogrešnim mjestu, u pogrešnom svijetu. 


Breivik ima sljedbenike širom svijeta, pa čak i u krajevima koji se iz našeg nemirnog okruženja čine kao raj na zemlji. 


Brenton Tarrant, napadač koji je u martu 2019. u krvavom pohodu na dvije džamije na Novom Zelandu ubio najmanje 49 muslimana, bio je fasciniran Breivikim, njegovom ideologijom i fascinacijom jednom čovjekom čije su ime, lice i zlodjela nama u BiH itekako poznati. 

"Srpsku su braću nepravedno napali. Oni su željeli iskorijeniti islam i vratiti muslimane natrag u Albaniju. Radovana Karadžića ću pamtiti kao počasnog križara i europskog ratnog heroja. On nije nikakav masovni ubojica i rasist, već čovjek koji je svoju kuću htio osloboditi od islama”, dio je iz manifesta Breivika, koji ima 1.500 stranica i gdje je jasno da je Radovan Karadžić bio uzor ovoom luđaku.

Ima tu svašta, citiranja Andrića, dijelova nebuloznih knjiga Vojislava Šešelja, srpskih narodnih mitova, citiranja Wikipedije, kilometarskih uputstava kako u vlastitoj kući i od onoga što imate u podrumu napraviti razornu bombu, kako na crnom tržištu kupiti oružje i slično ili kakve borilačke vještine mora poznavati „križar“ u svetom Breivikovom ratu protiv muslimana, feminista, liberala i ljevičara. Na suđenju je i sam Breivik priznao da je dijelove knjige jednostavno pronašao na Internetu i da je njegov „Manifest“ uglavnom sastavljen po principu copy–paste. 

U Breivikovom “Manifestu”, Bosna se spominje čak 343 puta. Naslovi u ovom kvazidokumentu su između ostaloga “Historijski - Bosna je srpska zemlja”, „Ko su “Bošnjaci”, sa nazivom bošnjačkog naroda u navodnicima, "Muslimansko nasilje nad kršćanima u Bosni," „Afgansko-mudžahedinska mreža u BiH“...


- Srpsko – hrvatska teritorija trenutno poznata kao Bosna i Hercegovina biće podijeljena između srpskog (60-70%) i hrvatskog (30-40%) dijela, podijeljenog pod historijskim etničkim linijama. Sve osobe muslimani (Bošnjaci i Albanci) biće deportirani u najbližu tranzitnu zonu (Albaniju), i čekat će deportaciju iz Evrope. Pogledati Sporazum iz Graza - najavljuje Breivik sudbinu Bošnjaka i Albanaca, pozivajući se između ostaloga i na sporazum Mate Bobana i Radovana Karadžića o podjeli interesnih zona u BiH. 

Dalje, Breivik poziva na opsežnu vojnu kampanju nekakve „evropske federacije" protiv muslimanskih naroda Balkana, Turske i Bliskog istoka.  Taj budući napad opsežno je napisan u poglavlju na kraju ove "knjige" zove se: "Evropska federalna vojna kampanja protiv muslimanske Bosne i Hercegovine, muslimanskog Kosova, muslimanske Albanije, Turske, Sirije ( Libana), Jordana i Egipta". 

- Nekoliko izazova mora biti riješeno prije početka kampanje ovih razmjera. Mora se razviti opsežna vojna i logistička strategija...Kada veliki dio Zapadne Evrope i Balkana bude oslobođen kulturalnog marksizma, sačekajmo ostatak nacija da se pridruže našoj alijansi...SAD će se urušiti same od sebe i ne trebamo poduzimati mjere protiv Turske i na oslobađanju naših kršćana sa Bliskog istoka dok ne počne novi građanski rat u SAD –u. Američka vlada će sve učiniti da spriječi formiranje federacije Evrope i Rusije, jer će to značiti kraj SAD –a kao kulturne i svjetske supersile.

- Također, prije konflikta sa bilo kojom bliskoistočnom zemljom, najvažnija stvar je pokretanje vojne kampanje protiv Pakistana i preotimanje njegovih nuklearnih kapaciteta. Ako to ne uradimo, oni će sigurno prenijeti nuklearnu tehnologiju Turskoj i drugim muslimanskim zemljama. Niti jednoj muslimanskoj zemlji ne smijemo dozvoliti da ima nuklearno oružje. Ovo je najvažniji princip. Možda dođemo u situaciju gdje ćemo našu kampanju protiv Turske morati odgoditi nekoliko decenija, kako bismo bismo izbjegli vojni sukob sa SAD –om. SAD je u u procesu rapidnog i kulturnog i kohezionog raspada i naša prilika će se eventualno ukazati. Trebamo težiti tome da uključimo nove nacionalističke vlade u SAD –u i Evropskoj federaciji nakon što multikulturalisti izgube vlast.

- Vojna kampanja trebala bi biti pokrenuta protiv Turske sa ciljem oslobađanja Grčke, Zapadne Anadolije, Sjevernog  Kipra i Armenske Zapadne Anadolije. Biološki i hemijski napadi mogli bi se pokazati korisnim, obzirom da će infrastrukturu ostaviti netaknutom. SAD će se služiti metodama zastrašivanja i vjerovatno pokušati vojno braniti Tursku, Kosovo, Bosnu i Hercegovinu, Liban i Siriju. 

Dalje Breivik piše o novom konzervativnom poretku. I ovdje luđak iz Norveške ima plan za Bosnu i Bošnjake. 

- Novi konzervativni poredak trebao bi (jednom kada bude budu formirani Zapadni i Istočni evropski kulturni konzervativni vojni tribunali) pripremiti masovne deportacije svih muslimana iz Evrope. Prvi korak biće stvaranje velikih tranzitnih zona. Deportacija bi se trebala završiti u dvije faze: 1. Deportacija svih Muslimana iz Zapadne Evrope; Deportacija svih Muslimana iz Istočne Evrope; 
Moramo kreirati različite strategije za obje faze, jer su muslimani u Istočnoj Evropi tu živjeli nekoliko stoljeća (većina njih su čak etnički Evropljani – Bošnjaci i Albanci). Kao takvi oni neće prihvatiti deportaciju iz evrope i borit će se za svoj opstanak. Ovdje se mora primijeniti dugoročna i brutalna strategija – najavljuje Breivik šta bi u tom njegovom „novom konzervativnom poretku" bilo sa Bošnjacima i Albancima. 

Norvežanin Anders Breivik rođen je u Oslu kao sin diplomate i medicinske sestre. Brak nije dugo potrajao i Breivikovi roditelji razveli su se kada je on imao samo godinu dana. Njegovo djetinjstvo i mladost bili su teški, problematični i turbulentni. Korijen njegovih kasnijih suludih razmišljanja i terorističkih aktivnosti vrlo vjerovatno leži u lošem i napetom odnosu sa roditeljima, prije svega sa majkom. Sukob Breivika i njegove majke počeo je još dok je on bio u njenom stomaku. Gospođa Wenche Behring kasnije je tvrdila da je Anders namjerno udarao dok je još bio u stomaku, te je željela abortirati ga. Psiholozima je kasnije izjavila da je on do kraja zlo dijete i da ima namjeru uništiti je. Rano ga je prestala dojiti jer je „crpio život iz nje“. Rano je razvila mržnju prema njemu, te je u koristila svaku priliku da ga udara i ponižava na svaki mogući način. Govorila mu je i da želi da je mrtav. 

Možemo zamisliti kakav je to haos stvorilo u glavi i duši mladog Breivika, čovjeka koji je  odrastao bez ljubavi i bez lijepe riječi. Iz toga je mogao izaći samo jedan otrovni cvijet, Borderline Personality Disorder ili Granični poremećaj ličnosti, fenomen koji karakterizira diktatore, psihopate i teroriste. BDP karakterizira osobe koji od njega pate ne poznaju granice svog “Ja”, drugima ne priznaju pravo na vlastiti životni prostor, osjećaje i imovinu. Hitler, Staljin, pa i Breivikovi uzori Karadžić, Šešelj, Mladić, Milošević, sasvim sigurno su imali ovaj psihički poremećaj. 


- U životima svih tirana koje sam istraživala, bez izuzetka sam pronašla paranoide misli povezane sa njihovim biografijama u ranom djetinjstvu i represijama koje su iskusili u tom periodu. Mao Ze Tung je redovito dobijao batine od svog oca i kasnije je poslao 30 miliona ljudi u smrt, ali on nikada nije iskreno priznao koliko je bio bijesan na svog oca, vrlo ljutitog učitelja  koji je pokušao preko batinama od svog sina “napraviti čovjeka. Zbog Staljina su patili i umirali milioni jer je čak i na vrhuncu svoj moći on imao infantilni strah od bespomoćnosti. Njegov otac, siromašni obućar iz Gruzije svoje je frustracije gasio alkoholom i tukući svog sina kaišem skoro svaki dan. Njegova majka koja ime je imala psiholoških problema nije mogla zaštiti svoga sina i obično je bila van kuće, moleći se u crkvi ili čisteći kuće paroha. I pored svega, Staljin je obožavao svoje roditelje tokom cijelog života ali neprekidno su ga pratili strahovi iz djetinjstva – smatra psihoanalitičarka Alice Miller.


I Staljin i Hitler i Saddam Hussein i cijeli niz drugih zlotvora koji su obillježili historiji patili od Graničnog poremećaja ličnosti (Borderline Personality Disorder) ili BPD. Taj poremećaj  koji karakteriziraju sa jedne strane vrlo nizak nivo ličnog samopouzdanja, te osjećaj beskorisnosti i bespomoćnosti,  a sa druge strane veliki ego, osjećaj sudbinske predodređenosti za velika djela i upravljanje životima drugih, te ogromna količina narcizma i to onog najgore vrste, uz megalomaniju i fantaziranje o vlasitoj briljantnosti i nepogrešivosti. 

- Ono što počne sa egom i ambicijom postaje politički pokret. Saddam najprije utjelovljuje partiju, pa onda naciju. Drugi mu se priključuju da pomognu sa svojim vlastitim ambicijama, jednako bezlični i sebični. Onda se tiran okomi na njih. Njegov lik se ponavlja u herojskim ili očinskim pozama, njegovo ime se ponavlja, njegovi slogani, njegove misli, njegova dostignuća, sve to čini da se njegova moć čin neizbježnim, neprocjenjivom. Na kraju, njega cijene ne iz slučajnosti ili divljenja, nego ili obaveze. Njemu se moraš diviti, jednostavno moraš – piše američki pisac Mark Robert Bowden, analizirajući kako radi mozak prosječnog diktatora.


Školski primjer takve pojave jeste Anders Breivik, norveški marginalac sa trumatičnim djetinjstvom i čovjek koji je sebi umislio da je “vitez” koji spašava Evropu od najezde muslimana. Svoj „križarski put“ protiv muslimana započeo je u lažnoj policijskog uniformi, ubijajući nevinu mladež norveške radničke partije. Inače, Breivikovi roditelji bili su glasači i aktivisti iste partije čije članove je on pobio na otoku Utoya. Još kao buntovni tinejdžer, u periodu kada se družio sa hip – hop muzičarima i po fasadama Osla slikao grafite, zamjerao je roditeljima njihova politička uvjerenja. Bio je buntovan mladić i bio je protiv svega što su predstavljali njegovi roditelji. Da su njegovi roditelji bili konzervativci, Breivik bi vjerovatno bio socijaldemokrata i možda počinio masakr na nekom od skupova norveških konzervativaca. Na kraju, da je Breivik imao iole sretno i normalno djetinjstvo, za njega niko ne bi saznao, on bi negdje radio kao ekonomista, imao porodicu, kuću i auto na kredit i sa djeci pričao o djedu i baki, najboljim ljudima na svijetu. 


U martu 2013. Breivikova majka umrla je od raka. Sedam dana ranije, norveški meidiji su izvještavali da su Breivik i njegova majka imali topao susret u zatvoru Illa, kada je teroristi bilo dopušteno izaći iza stakla i zagrliti majku. Ipak, uprava zatvora nije mu dopustila da prisustvuje majčinoj sahrani.


Breivik, nije glup, završio je Ekonomski fakultet u Oslu, putovao je svijetom, bavio se sportom i umjetnošću. Drugovi, kolege i komšije iz djetinjstva opisuju ga kao inteligentnog i mentalno jakog čovjeka, kao nekoga ko zna šta hoće. To za nas u Bosni i Hercegovini nije nimalo dobro. Ono što je Breivik uradio na otoku Utoya, bila je vjerovatno generalna proba onoga što bi Breivik i njegovi sljedbenici, prije svega ekstremni desničari uradili muslimanima Evrope, posebno Bošnjacima, glavnoj meti u njegovom „Manifestu“. 


Među žrtvama Breivikovog krvavog pohoda bila je i Ema Martinović, djevojka iz Sarajeva, koja već godinama živi u Norveškoj. Tog 22. jula 2011. godine bila je prisutna na otoku Utoya, jedva izbjegavši smrt pred pomahnitalim ubicom. 


“Prvog dana suđenja zauzela sam svoje mjesto već u 8.15 sati. Ušao je i Breivik, a potom je počelo čitanje optužnice. Znala sam kakva će ona biti, no ipak mi je to bilo izuzetno teško, držala sam suze u sebi, nisam si dopustila da zaplačem...Posebno dramatičan trenutak nastao je kada je u sudnici puštena snimka telefonskog razgovora jedne od žrtava s policijom u kojemu ih preklinje za pomoć. Breivik je na to ostao hladan, no zaplakao je kada je prikazan njegov video s YouTubea.

Dragi Breivik, tvoje suze mi ništa ne znače. Ne znaš ti što su prave suze. Srce mi se smijalo dok si plakao jer si patetičan, sebičan i glup...Sanjala sam da je pobjegao, u snu sam vidjela novinske naslove: Ubijena tri policajca. Samo trenutak potom u snu sam počela bježati, skrivati se, ali on je dolazio za mnom. Uz krik sam se probudila i vidjela da je sve to bio ružan san, ali još sam sat vremena budna ležala u krevetu...Dok je govorio, neprestano se smijao, a to je najružniji osmijeh koji sam u životu vidjela. Breivik, nisi ti heroj, već masovni ubojica koji će napokon dobiti kaznu. O Bože, htjela bih da mi dopuste da bar jednom pljunem na njega”, pisala je Sarajka Ema Martinović koja je pratila suđenje na svom blogu. 


Anders Breivik osuđen je 2012. na 21 godinu zatvora, što je bila najveća kazna koju je mogao dobiti na norveškom sudu. Polovinu te kazne već je odslužio i na slobodi mogao biti već 2033. Istina, norveški sud mogao bi mu eventualno kaznu produžiti za još deset godina. Norveška drhti od trenutka kada će Breivik izaći iz zatvora, a jednog dana će biti na slobodi, prije ili kasnije. Šta će učiniti? Hoće li do kraja života živjeti anonimno ili će okupiti svoje sljedbenike i krenuti u ostvarivanje planova iz svog manifesta, plana u kojem evropska ekstremna desnica planira nestanak države BiH i bošnjačkog naroda. U našem slučaju, mi građani zemlje na kojoj je novi, agresivni evropski nacionalizam nacrtao metu, imamo pravo da nas bude strah. Jer Breivik nije sam. 

Novinar: Kenan Bešlija