Na današnji dan prije 23 godine u gradske okvire vraćeno je naselje Grbavica.

Imala sam tada šest godina, i nisam shvatala zbog čega sa mog tadašnjeg naselja (Dolac Malta) tako mnogo ljudi ide u jednom pravcu, a išli su preko mosta kod Elektroprivrede prema Grbavici. Išla sam i ja, zajedno sa bratom i roditeljima. Danas, imam samo isječke iz sjećanja o tom danu, slike o do tada najvećem broju ljudi na jednom mjestu, tzv. metalnim iksevima, kako smo mi djeca zvali barikade, hrpe kamenja, bezbroj ruševina i mnogo mnogo smeća. Govorili su mi poslije da sam željela da idem kući, u „svoje“ naselje, jer je tu tužno i puno smeća. Danas, žalim za takvim ponašanjem. Međutim, žalim i zbog zaborava o žrtvama i velikanima ovog grada.

Reći će neki, uništena Grbavica pa renovirana je. Da, renovirana je, ali jesu li „renovirani“ životi onih koji su četiri godine opsade grada proživljavali pakao, koji su bili protjerani, opljačkani, ubijani u svakom smislu. Onih koji bili dio logora, smještenog u srcu Sarajeva. I kao da sve to nije bilo dovoljno, ubačeni su u najveći životni vrtlog, po surovosti na drugom mjestu poslije rata. To je period bosanskohercegovačke tranzicije, koju i danas živimo.

Kada sve to posložim, shvatam da je taj dan, reintegracija Grbavice, možda bila najiskrenija nada u nešto bolje. Sve poslije, bila je laž za koju su se mnogi hvatali. Lažni sjaj puta ka napretku ovog društva. Ali hajde da ne budem previše pesimistična toliko, vratit ćemo se na priču o Grbavici.

Taj je dio Sarajeva pod okupacijom je bio četiri godine,  a prije 23 godine na današnji dan ovaj prostor prostor Grbavice koji obuhvata pet mjesnih zajednica vraćen u ustavno-pravni sistem BiH.

Miljenko Jergović u tekstu "Veliki roman o Grbavici" piše kako je ono što se u tom vremenu zbivalo u grbavičkim neboderima i zgradama, na ulicama, po haustorima i u šoping centru, najmračnija priča bosanskoga rata.

"Sudbine ljudi koji su živjeli u tim stanovima, Muslimana, Hrvata, a onda i Srba koji su odbili da budu okupatori svojih susjeda, ostaju zatajene, skrivene i neispričane, jer nikome, nijednoj nacionalnoj politici nisu potrebne ni pogodne".

Dodaje kako je njihov slučaj neusporediv s bilo čime što se zbivalo ne samo u ratovima devedesetih, nego i u Drugome svjetskom ratu.

"Živjeli su u svome kvartu, uglavnom u položaju roblja, ovisni o milosti svojih gospodara, kao u koncentracijskom logoru. Pritom, logoru koji je na prvoj crti fronte. Užas Grbavice ogleda se i u tome što je legenda o njoj potisnuta u zaborav čim je naselje oslobođeno. Život se nastavio u istim zgradama i stanovima, a ono prije potonulo je u muk. Kao i svaka stvarno velika književna tema, i Grbavica je bila neprenosiva i neizgovoriva", piše Jergović.

Tragajući za fotografijama u vezi sa ovom tematikom naišla sam na jedan od najemotivnijih youtube videa o reintegraciji. Koji ne sadrži mnogo radnje, govora zvaničnika, video koji nije tehnički "ušminkan", već nas unosi u priču koja pogađa, video o čistoj i spontanoj emociji.

Video koji uz kratere svih boli ovog svijeta, od progona, do ubijanja ipak unosi tračak nade i ispunjenosti zbog slobode, kraja krvoproliću i povratku.

Za ovo naselje veže se i priča o FK Željezničar i stadionu Grbavica, izgrađenom 1953. godine čije je ime dobio po istoimenom naselju.

Grbavica i Željezničar gradili su vlastite priče, nizali uspjehe, bili su simboli i naselje stadionu i stadion naselju. Vezao ih je radnički klub, klub koji je uvijek pripadao svima, volio sve, ujedinjavao. Zajedno su prošli golgotu agresije.


"Nakon početka rata u Sarajevu u aprilu 1992. godine i opsade, koja je trajala punih 1.425 dana, ovo naselje je predstavljalo jedan od simbola strahota kroz koje je ovaj grad u tom periodu prolazio. O tome su napisane pjesme, snimani filmovi, svjetske novinske agencije su uvijek veliku pažnju posvećivali neprirodnoj podjeli grada tokom rata. Brojna stradanja ljudi svakako ne smiju ostati nespomenuta, a sve naše navijače dodatno bole dešavanja od 4. maja 1992. godine kada je zapaljen naš stadion. U tom plamenu je zauvijek nestala i prepoznatljiva drvena tribina na zapadnoj strani, kao i brojni suveniri, trofeji i vrijedna dokumentacija". ( www. fkzeljeznicar.ba).


Prva utakmica, gradski derbi Željezničara i Sarajeva, nakon reintegracije odigrana je 2. maja 1996. godine uz rezultat (1:1).

I danas su naselje Grbavica, stadion i FK Željezničar uokvirena priča, ne mogu jedno bez drugog, kao što ni grad ne može bez njih. Ne bi Sarajevo bilo Sarajevo bez Grbavice i Željezničara, a u g godinama koje su uslijedile, Grbavica je postala mjesto spajanja.


Uslijedile su i krupnije i unosnije priče kada je riječ o gradu Sarajevu, o Grbavici, Klubu, ali čini mi se, nijedna nije značajnija od ove o reintegraciji, a najbliža joj je samo ona o učešću navijača i simpatizera fudbala u renoviranju Doline ćupova.



…a onda Željin stadion gledam, vidim ponos tvoj…

(Lejla Trle)