Priča o Suadi Dilberović

“Kap moje krvi poteče i Bosna ne presuši”, su riječi koje su uklesane u spomen obilježje Suadi Dilberović i Olgi Sučić. Suada je bila studentica koja je izašla na demonstracije tražeći mir. Nije ni slutila da će baš ona biti prva žrtva rata u Bosni i Hercegovini. 

Sandra Banjac je bila najbolja prijateljica Suade Dilberović.

"Taj dan ja sam izgubila najbolju prijateljicu. Ja sam trebala biti sa njom, ali na moju sreću imala sam jako strogog tatu koji mi nije dozvolio da izađem, jer sam morala učiti za ispit. Sat ili dva poslije toga, ja sam se dovezla automobilom misleći da ću je negdje srestu kad se bude vraćala kući da ne ide pješke. Bila je velika gužva i nisam je srela. Kada sam došla kući nakon pola sata, naš zajednički prijatelj Alen je došao i donio njen nantil sa mjesta pogibije", rekla je Sandra Banjac. 

Priča o porodici Kujundžić

31. jula 1992. godine u 4 sata popodne u sklonište u ulici Jukićeva 69 udarila je granata. Rizvan Kujundžić, koji je tada imao samo 10 godina se pokazao kao pravi brat zaštitnik. Svojim tijelom je od agresora zaštitio četverogodišnju sestru Eminu. Cijena toga je bio njegov život. 

"Mama i dedo su izašli na pet minuta iz podruma da odu slušati vijesti. Tada je pala granata. Moj brat Rizvan je prešao svojim tijelom preko mene i mene spasio, ja sam jedina preživjela taj dan", rekla je sestra stradalog Rizvana, Emina Kujundžić.

"Moji su svi iz Bihaća, ja sam se udala u Sarajevo i otišla sam na 5 minuta da slušam vijesti. Zanimalo me šta se dešava u Bihaću. Nisam ni slutila da će to biti posljednji put da vidim svoje dijete. Odjednom sam čula prasak koji me progoni i dan danas. Sišla sam dolje i zatekla nevjerovatan prizor. To su bila raskomadana tijela. Došle su komšije i počeli su da iznose tijela. Noć prije od zaove djevojčica Indira obukla je suknjicu od moje Emine i njene čarapice. Tada sam vidjela kako iznose djevojčicu bez ruke, bez glave i odmah sam pomislila da je to Emina. Čula sam dječiji glas kako zove 'Mama, upomoć', zapitala sam se 'Kako me zove moja Emina ako nema glave?'. Poslije sam vidjela i mog Rizvana, znala sam da nema spasa. Odvezli su ga na Ortopediju. Za njim sam i ja otišla na Ortopediju i tu sam saznala tu bolnu istinu - da mog djeteta više nema", rekla je Enisa Kujundžić, majka stradalog Rizvana Kujundžića.  

Priča o Porodilištu "Zehra Muidović"

Sarajevsko porodilište se nalazilo na prvoj liniji fronta, tako da su tek rođene bebe postale najstrašnije žrtve agresora. Bitka za odbranu Porodilišta trajala je od ranog jutra do večernjih sati. Te večeri na spratu porodilišta pri svjetlosti upaljača porađala se Aljukić Habiba, u porođajnoj sali sa njom bila je babica Lalić Mirsada.

"Ja sam bila taj dan u smjeni. Trebalo je ostati sa gospođom koja se porađala, zove se Aljukić Habiba. Ja sam se dobrovoljno javila da ostanem jer su kolegice radile dva dana, ne mogu one izdržati. Bez struje i bez vode bilo je vrlo teško odvojiti bebu od majke. Posvijetlili su mi upaljačem da prerežem pupčanu vrpcu i da djevojčicu odvojim od majke. Uprkos svemu, čini mi se kad je najžešće granatiranje bilo čuo se plač bebe, i u tom momentu je sve tiše bilo i prestajalo je bombardovanje", prisjeća se babica Lalić Mirsada.

Rat u Bosni i Hercegovini (1992. - 1995) je ispisao veliki broj priča, a ovo su samo neke od njih. Pogledajte video prilog!

Novinarka: Merima Druškić
Snimatelj: Ermin Ljumić, Alen Alilović
Montažer: Ermin Ljumić