NOVINAR: Mirza Kadić.


Vjerovatno ne postoji u ovom trenutku navijač fudbalske selekcije BiH koji simpatiše trenera Barcelone Ronalda Koemana.

Čak i mnogi Koumanovi stari bh. fanovi iz nekih slavnih holandskih vremena promijenili su mišljenje o njemu zbog svega onog što proživljava bh. veznjak Miralem Pjanić u klubu s Camp Noua.

Našem fudbaleru nije pomogla ni činjenica da je bio odličan u velikim ekipama poput Lyona, Rome i Juventusa, a od prvog dana dolaska holandski stručnjak ga ignoriše i jasno mu stavlja do znanja da mu bh veznjak nije važna karika u taktici koju trenutno sprovodi u Barceloni.

Ruku na srce, i ono minuta što je dobio Pjanić nije iskoristio na najbolji način, van forme je, a na terenu se osjeti da mu nedostaje samopouzdanja. Za nadat se da će Pjanić promijeniti fudbalsku sredinu i pronaći neku novu gdje će moći nastaviti da pokazuje zašto je do jučer bio jedan od najcjenjenijih veznjaka u Evropi.

Top u nogama

I koliko god Koemana osuđivali kao trenera koji degradira igrača od kojeg mnogo ovisi igra Zmajeva, u isto vrijeme teško je zaboraviti sve ono što je ovaj Holanđanin ostvario na terenu dok je bio jedan od najboljih defanzivaca u Evropi. 

Oni stariji ljubitelji fudbala koji se sjećaju mnogo boljih vremena kada je ova igra u pitanju i koji su imali tu sreću da gledaju fudbal u vrijeme dok je Koeman harao holandskim i evropskim stadionima, 80tih i 90tih godina 20. vijeka, sjetit će vrlo dobro kako je Koeman izgledao na terenu gdje ga među 22 igrača nije bilo teško prepoznati zbog izrazito plave kose i nabijene i mišićave građe, a jedna stvar ga je izdvajala od ostalih defanzivaca tog doba za koje se rijetko kad moglo reći kako su, u fudbalskom smislu, super inteligentni igrači i kreator igre.

Upravo je to Koeman bio. Imao je sjajnu tehniku i bio je prava veza između odbrane i napada, bilo da je igrao u svojoj nacionalnoj selekciji s kojom je bio prvak Evrope 1988, ili u dresu Groningena, Ajaxa, PSV-a, Barcelone i Feyenoorda, čije je boje tokom karijere branio.

A onda dolazimo do nečega što nije imao u to vrijeme nijedan igrač ovog profila - jačinu udarca zbog koje su igrači izbjegavali da stanu u živi zid. Naravno, zbog straha da ne budu povrijeđeni.
Osim toga Koeman je igrao i glavom vrlo dobro, izvodio je skoro sve prekide u ekipama u kojima je nastupao, a često je loptu stavljao i na bijelu tačku.

Rezultat toga je je bio sljedeći - postao je defanzivac koji je uspio ući u historiju. Naime, s 239 golova u 685 klupskih nastupa (za svoje Oranje je u 78 mečeva postigao 14 golova), uz mali milion asistencija dugim i hirurški preciznim loptama, postigao je nešto što će teško koji igrač te vokacije uspjeti. Ako se tome doda da je Koeman nerijetko znao preuzeti i ulogu stopera, zadnjeg igrača odbrane, onda njegov učinak zaista izgleda nadljudski.

Današnje generacije će ga doživjeti uglavnom kao menadžera s učinkom kakvim se u Holandiji malo ko može pohvaliti, i to ne po broju titula, nego s imenima klubova s kojima je to ostvario. Sjedio je na klupi tri ljuta rivala holandskog fudbala! I uspio je biti prvak sa Ajaxom i PSV-om. 

Inače, kada počnete pričati o holandskom fudbalu prvi na pameti su vam Ajax, PSV i Feyenoord, trofejni velikani iz Amsterdama, Eindhovena i Rotterdama.

Tri ljuta rivala

Ipak, Koeman nije potekao iz poznatih škola fudbala kojima raspolažu ovi klubovi. On je ponikao u Groningenu, ekipi čije je boje ne tako davno branio i naš defanzivac i povremeni reprezentativac BiH Samir Memišević. U klubu u kojem je, za one koji ne znaju, počeo i veliki Arjen Robben.

Zeleno-bijeli su dakle bili Koemanova prva ljubav, a nije loše spomenuti i to da je Ronald pratio stope svog starijeg brata Erwina.

Ako bi se tražio momenat koji je obilježio igračku karijeru Pjanićevog "šefa", onda je to finale Kupa evropskih šampiona (današnja Liga šampiona) iz 1992. godine između Sampdorije i Barcelone. 

Tada je u finalu pred više od 70.000 gledalaca na Wembleyu, koje je nakon 90 minuta završilo 0:0, upravo Koemanov projektil u 112. minuti odlučio meč i donio Barceloni i velikom Johanu Cruyffu novu slavnu stranicu u historiji i najvrijedniji pehar u klupskom fudbalu na planeti.

Podsjetimo se kako je to izgledalo u finalu Kupa šampiona 1992. kada je eruptirala tribina s desetinama hiljada navijača pristiglih iz Katalonije.