Prema pronađenim okaminama, skokuni su stari oko 400 milijuna godina, i vjerojatno predstavljaju "lozu" koja je izišla iz mora, ističu stručnjaci.

Prva vrsta pronađena je u Markovu ponoru u koji se ulijeva rijeka Lika i ima tijelo dugo svega do jedan milimetar, a druga u Špilji u kamenolomu Tounj kod Ogulina i doseže 1,2 milimetra tjelesne dužine.

Većina skokuna poznata je po tzv. furki, posebnom organu na zatku s pomoću kojeg mogu skočiti nekoliko stotina puta više od svoje visine, što ih čini jednima od najboljih skakača u životinjskom svijetu.

Ti su organizmi prisutni gotovo posvuda po svijetu i nalaze se u gotovo svim staništima. Unatoč tome relativno su slabo poznati.

Procjenjuje se da bi ih u svijetu moglo biti oko 50 tisuća vrsta skokuna, a sigurno ih je poznato i opisano oko 8500 vrsta. Jedan od autora teksta, Marko Lukić iz Zagreba, kaže da je u Hrvatskoj do sada zabilježeno oko 110 vrsta i podvrsta skokuna, od čega dvadesetak podzemnih. Neke vrste obitavaju na sasvim uskom području i vrlo su ugrožene.

Mnoge vrste špiljskih skokuna nisu još znanstveno opisane, kaže Lukić i dodaje da su nedavnim istraživanjima otkrivene nove, na čijim znanstvenim opisima predstoji dugotrajni rad.

U Hrvatskoj su njihova istraživanjima dugo bila zanemarena. Svega po jedan odnosno po dva teksta objavljena su sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Marko Lukić prvi je autor iz Hrvatske koji se bavi skokunima, a „zanat“ je „ispekao“ kod Louisa Deharvenga, vodećeg svjetskog stručnjaka, zaposlenog u Prirodnjačkom muzeju u Parizu.

Nova vrsta „Neelus cvitanovici“, nazvana po karlovačkom biopeleologu Hrvoju Cvitanoviću, nađena je kasnijim istraživanjima na više mjesta u Lici i Dalmaciji, a druga, „Neelus lackovici“, nazvana po zagrebačkom speleološkom istraživaču i edukatoru Damiru Lackoviću, za sada je poznata iz 14 pećina iz Ogulinsko-plašćanske zaravni.

Jedan od autora teksta, Marko Lukić iz Zagreba, kaže da je u Hrvatskoj do sada zabilježeno oko 110 vrsta i podvrsta skokuna, od čega dvadesetak podzemnih. Neke obitavaju na sasvim uskom području i vrlo su ugrožene.

Mnoge vrste špiljskih skokuna nisu još znanstveno opisane, kaže i dodaje da su nedavnim istraživanjima otkrivene nove, na čijim znanstvenim opisima predstoji dugotrajni rad.

U Hrvatskoj su njihova istraživanjima dugo bila zanemarena. Svega po jedan odnosno po dva teksta objavljena su sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Marko Lukić prvi je autor iz Hrvatske koji se bavi skokunima, a „zanat“ je „ispekao“ kod Louisa Deharvenga, vodećeg svjetskog stručnjaka, zaposlenog u Prirodnjačkom muzeju u Parizu.  

Vrsta „Neelus cvitanovici“, nazvana po karlovačkom biopeleologu Hrvoju Cvitanoviću, nađena je kasnijim istraživanjima na više mjesta u Lici i Dalmaciji, a druga, „Neelus lackovici“, nazvana po zagrebačkom speleološkom istraživaču i edukatoru Damiru Lackoviću, za sada je poznata iz 14 pećina iz Ogulinsko-plašćanske zaravni.

(Fena)