U formalnom smislu 1990. hrvatska Služba državne sigurnosti još je bila sastavni dio tadašnje federalne jugoslavenske službe, upravljane iz Beograda. U operativnom smislu, i to većim dijelom, funkcionisala je kao neovisna, nacionalna, tajna služba pružajući sigurnosnu zaštitu novoj vlasti izabranoj na prvim, slobodnim, višestranačkim izborima u maju 1990.

Telegram je objavio dio dokumenata hrvatskog SDS-a koji otkrivaju nepoznate detalje o dramatičnim događajima od maja 1990. pa do sredine 1991. kada su, prema informacijama pripadnika službe, bili planirani pokušaji atentata na Franju Tuđmana.

Počelo je policijskom depešom broj 511-18-16/2-96/53 iz maja 1990. U njoj stoji da se u “hotelu Esplanade pojavila izvjesna osoba s nadimkom Akrap s namjerom da izvrši atentat na gospodina predsjednika Republike dr. Franju Tuđmana”. Isti je događaj izdvojen i u informaciji 133. Službe državne sigurnosti uz neke dodatke. Tamo piše, dakle, da je spomenuti Akrap navodno vezan uz četnički pokret koji je i naručitelj ubistva dr. Tuđmana. Taj Akrap, dodaju agenti, spominje se i kao ekzekutor poznatog hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, sedam godina ranije u Njemačkoj.

Ponešto pomutnje u Zagrebu izazvao je spomenuti nadimak. Postojala je mogućnost da je riječ o zamjeni nadimka Akrap za Arkan, jer se već duže vrijeme utemeljeno spominjalo da je u brutalno ubistvo Đurekovića direktno umiješan Željko Ražnatović, već tada poznati beogradski kriminalac i povremeni saradnik srpske Službe državne bezbjednosti. Kasnijih se godina Ražnatović primjereno uzdigao do nivoa ratnog zločinca kojeg je tražio i Haag.

Arkan je, prema tada dostupnim operativnim podacima iz početka 1990., blisko surađivao s ljudima sličnog profila pa se smatralo da bi oni mogli pružiti dodatne informacije o mogućem planu likvidacije Franje Tuđmana. Jedan od njih bio je i Ratko Đokić, još otprije poznat agentima hrvatske državne sigurnosti. 

Đokić je izvoru u povjerenju prenio da ga povremeno iznajmljuje SDB Titograd i Beograd za razne prljave poslove (ubistva do premlaćivanja). U istom dokumentu stoji bitan podatak da je „Ratko Đokić u izuzetno dobrim i prisnim odnosima s izvjesnim Željkom kojemu je prezime vjerovatno Marijanović ili Milovanović, a zovu ga po nadimku Arkan”.  On je, tvrdi izvor hrvatskih agenata, ubica po narudžbi, koji je u više navrata bio angažovan za takve operacije. Arkan je, opisao ga je izvor, srednje visine, ima bebi facu, često boravi u Zagrebu, a kad se viđa s Đokićem često dva do tri dana odsjeda u hotelu Intercontinental (sadašnji Westin).

Kao druga poveznica između Arkana i Ratka Đokića poznata je likvidacija Stjepana Đurekovića. Prema nekim podacima, navedenim u Informaciji broj 367. Službe državne sigurnosti MUP-a RH, piše da se „Đokić i Ražnatović spominju kao izvršioci ubistva Stjepana Đurekovića u Minhenu. Pri tome je Đokić kao sredstvo izvršenja upotrijebio mačeve, koje je tih dana vozio u gepeku automobila, a ne sjekiru kako se to govorilo”.

U analizama dostupnih informacija očito je postavljena teza da je, zapravo, uz Arkana, ključni čovjek u organizaciji mogućeg atentata na Tuđmana baš Ratko Đokić. Vidljivo je to iz još jednog dokumenta iz oktobra 1990. gdje se izrekom kaže da “grupacija oko Ratka Đokića: Ražnatović Željko, Ašanin Darko, Boljević Pavle, Simendić Jovan, Ivanović Pavle, Đorđe zvani Giška, te Vukotić Veselko iz Milana (svi su poznati pripadnici podzemlja), trebaju doći u Zagreb.

Navedena grupacija trebala je djelovati po principu dvojki (u drugom izvještaju hrvatskog SDS-a spominje se da su svi naoružani pištoljima), a razlog njihovog djelovanja, tj. kriminalnih radnji nije nam poznat. Budući da se u to vrijeme održavala svečanost otkrivanja spomenika banu Jelačiću (Tuđman je bio tamo s cijelom Vladom i državnim vrhom), a postojale su indicije da bi mogli izvršiti atentate, operativno-tehničkim mjerama i radnjama cijelo vrijeme pokrivani su Ratko Đokić i osobe u vezi s njim. Kontrolirani su hoteli u Zagrebu, međutim nismo utvrdili dolazak navedene skupine”.

Željko Ražnatović Arkan i Ratko Đokić održavali su godinama prije rata u bivšoj Jugoslaviji jako bliske odnose. Prema informacijama sigurnosnih službi i dostupnih dokumenata, Đokić je živio na relaciji Crna Gora – Hrvatska, a u Zagrebu je imao i stan. Kao pripadnik krim-miljea Đokić je često kontaktirao sa srpskom, crnogorskom i hrvatskom službom državne sigurnosti. Bio je uhapšen zbog navodnog šverca oružja u Srbiji, a u iskazima hrvatskim službama tvrdio je da mu je sve namješteno zbog optužbi za saradnju s Tuđmanovim ljudima.

Istovremeno, pojavile su se informacije kako Arkan misli da ga je Ratko Đokić izdao te je želio s njime raščistiti sve nesuglasice po dolasku u Zagreb. „Đokić se spanđao s novom vlašću”, piše u dosjeu tajne policije o Ratku Đokiću, „a to je Arkanu otkrio jedan zagrebački zlatar albanskog porijekla”. Kad su hrvatski agenti o tome pitali Ratka Đokića, kazao je da mu nije padalo na pamet o tome raspravljati s Arkanom i ponižavati se. Prema njegovim riječima, uzrok prekida odnosa s Arkanom bila je činjenica da je ovaj postao veliki štovatelj Slobodana Miloševića, za kojeg je bio u stanju sve učiniti.

Očito je da je Đokić prije rata bio poput svojevrsnog celebrityja. Dio ljudi iz Zagreba opisuje ga kao bonvivana, okruženog ženama, koji časti po najboljim hotelima i restoranima. Dobro je zarađivao od šverca i prodaje automobila te ostalih operacija van okvira zakona. Jedan od ispitanih kazao je da se ozbiljno tvrdilo kako je Đokić još 1987. na računu imao oko milion američkih dolara, a pod kaputom uvijek revolver Smith&Wesson (često je vodio prijatelje na gađanje na Sljeme).

Drugi je izvor prepričao da mu je Đokić rekao kako mu je neki ljubomorni Talijan dao 10 hiljada maraka samo da u Dubrovniku prebije tipa koji mu je preoteo djevojku. Đokić je to, na nekom piću, spomenuo pjevaču Zdravku Čoliću pa ga je ovaj odgovorio od toga. Ipak Ratko Đokić, stoji u iskazu, nije vratio novac ljubomornom Talijanu. Hrvatskim obavještajnim službama Đokić je dosta govorio o odnosu s Arkanom: da je bio kriminalac i hladnokrvni ubica čiji je otac bio general JNA u zagrebačkoj vojnoj oblasti pa je Ražnatović imao dosta širok krug poznanika i prijatelja u Hrvatskoj.

Svjedočio je i drugim vezama Ražnatovića s vojnim i obavještajnim krugovima u Srbiji, njegovoj porodičnojsituaciji (žena zaposlenica u beogradskoj policiji, dijete s izvjesnom Holanđankom) i lošem materijalnom statusu početkom 90-ih. Spomenuo je i nepoznati detalj o tome kako je Ražnatović, neposredno prije rata, izgubio milion maraka na kocki kod “Debelog Bruna” u Tkalčićevoj ulici. “Međutim, kako je Arkan bio poznat među zagrebačkim kockarima, Đokić je iznio da se niko nije usudio od njega naplatiti dug. Dodao je: kad bi mu trebalo još posuditi, svi bi posudili.”

Krajem 1990., tačnije u decembru, Željko Ražnatović Arkan uhapšen je u Hrvatskoj. Poznata je to epizoda iz uvertire srpske agresije na Hrvatsku. Međutim, još uvijek su malo poznati detalji njegovog ispitivanja u zatvoru Remetinec. “Od druge do osme godine života živio je u Zagrebu. Nakon toga povremeno je dolazio u Zagreb na fudbalske utakmice. Ranije je u nekoliko navrata dolazio radi kocke, zadnji put prije dvije godine (1988.) Na pitanje o povezanosti s ubistvom Stjepana Đurekovića izjavio je da on to nije učinio niti s tim ima bilo kakve veze.”

Arkan je pušten na slobodu u ljeto 1991. iako je bio osuđen na pet godina zatvora. Nikad nije otkriveno zašto.

(Nedim Pobrić)