Vučić je očito shvatio da svojom proevropskom retorikom nije uspio ubijediti ogromnu većinu javnosti na Balkanu da se zaista promijenio, a s obzirom da je apsolutno poklopio sve nivoe vlasti u Srbiji, ovladao svim javnim kompanijama, više i nema potrebe za glumom, pa je odlučio vratiti se starim navikama.

Umjesto priče o evropskim integracijama Vučić je uveliko počeo raditi na svesrpskim integracijama. Ne prođe nijedan dan da Vučić ili neko od njegovih prvih saradnika ne pošalje neku zapaljivu poruku.

Aktuelni srbijanski predsjednik zajedno s predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom odlučio je oponašati Slobodana Miloševića i krenuti s nastavkom projekta „svi Srbi u jednoj državi“. Umjesto nekadašnjem Memoranduma SANU-a, danas je u modi Deklaracija o položaju Srba u regionu.

Oni su u Novom Sadu, gdje je na stadionu FK Veternik prije dvadesetak dana obilježena 22. godišnjica progona Srba iz Hrvatske u akciji Oluja, najavili da će deklaracija o položaju Srba u regionu biti objavljena 25. ili 26. novembra, kada će biti obilježena stota godišnjica ujedinjenja Srema, Banata i Bačke Kraljevini Srbiji, ili 1. decembra povodom formiranja Kraljevine SHS. Za sastavljanje programske deklaracije zaduženi su Srbija i Republika Srpska.

Razgovoru u Novom Sadu prisustvovali su i patrijarh srpski Irinej, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i predsjednica Vlade Srbije Ana Brnabić, prvi potpredsjednik Vlade Srbije Ivica Dačić, predsjednik Pokrajinske Vlade Igor Mirović, potpredsjednik Vlade Srbije i ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović, ministar odbrane Aleksandar Vulin, predsjednik Matice Srpske Dragan Stanić i gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević.

Iako je nakon najave usvajanja nacionalne deklaracije Vučić istakao kako se ne radi ni o kakvoj ratnohuškačkoj deklaraciji, već samo o deklaraciji o zaštiti kulturnog i jezičnog identiteta Srba u regionu, historija nas uči da se takve rezolucije moraju shvatiti vrlo ozbiljno.

Od posljednjeg rata na ovim prostorima, onog na Kosovu, prošlo je tek 18 godina, a neki su se očito već zaželjeli zveckanja oružjem. Iako su još uvijek na sceni uglavnom iste političke face koje su vodile glavnu riječ i u prošlom ratu, još uvijek je dovoljan broj onih koji padaju na priče o ratu.

Još uvijek se ni svi izbjegli nisu vratili na svoja ognjišta, neki se neće nikada ni vratiti, a predsjednici Srbije i Republike Srpske već najavljuju kako će braniti interese svih Srba u regionu. Javno poručuju i kako će Srbija i RS jednog dana biti jedna zemlja između kojih neće biti nikakve granice.

Vučić javno nudi zaštitu i pomoć svim Srbima u regionu, a kako ta pomoć izgleda u praksi najbolje će posvjedočiti izbjegli Srbi iz Krajine. Koliko je Srbija dobar domaćin Krajišnicima najbolje pokazuje činjenica da 22 godine nakon Oluje, prema zvaničnim podacima, još uvijek 19.000 izbjeglica iz Krajine živi u kolektivnim izbjegličkim centrima bez ikakve nade u bolju budućnost. Nekoliko desetina hiljada ih je već napustilo Srbiju u potrazi za boljim životom u zemljama "mrskog" zapada, na hiljade onih najstarijih već odavno je umrlo, a oni koji su u Srbiji pronašli bolje mjesto za život mogu se prebrojati na prste. 

Jedina razlika između Vučića sada i Miloševića nekada je ta što Vučić zajedno s Dodikom nudi zaštitu svim Srbima u regionu, dok je Milošević bio, valjda, veći Srbin, pa je „štitio“ sve Srbe svijeta. Treba se samo sjetiti priča i medijskih natpisa o Chicagu kao drugom glavnom gradu Srbije ili Srbiji do Tokija.

Vučić je svjestan da su mnogi Srbi danas rasuti diljem svijeta upravo zbog toga što su povjerovali u Miloševićev san o svim Srbima u jednoj državi. Danas umjesto u Velikoj Srbiji žive rasuti od Australije do Amerike zarađujući za život u zemljama koje desničarska i nacionalistička Srbija optužuje za „sve patnje kroz koje prolaze Srbi“.

Svjestan da je tim ljudima, koji u zemljama „mrskog zapada“ imaju sve uslove za normalan i bezbrižan život nije do priče o nacionalizmu i ratovanju, Vučić i Dodik su sužili granice djelovanja, pa su se okrenuli regionu i ljudima koji zbog katastrofalne ekonomske situacije, u koju su dovedeni najvećim dijelom zahvaljujući Vučićevim i Dodikovim „reformama“, nemaju baš puno izbora osim vjerovanja u nacionalističke mitove.

Najnovija kriza na relaciji Beograd-Skoplje najbolji je pokazatelj na šta je sve spreman Aleksandar Vučić. Javno je rekao kako ima dokaze da Makedonija prisluškuje srbijanske zvaničnike, ali nije ponudio nijedan dokaz za to.

U prošlim ratovima Srbija je bila u sukobu sa svim bivšim jugoslovenskim republikama osim s Makedonijom (ne računamo Crnu Goru, jer je bila u državnoj zajednici sa Srbijom), pa ne bi bilo pošteno, valjda, da se ne posvađa i s Makedoncima.

I ovaj put igrajući ulogu žrtve. Baš kao i u svim prethodnim slučajevima.
(NAP/Alen Avdić)