- Kada Ivica Dačić kaže da ko je volio Slobodana Miloševića, najvećeg političkog zločinca u novijoj svjetskoj historiji, treba da glasa za Socijalističku partiju Srbije na beogradskim izborima, postavlja se pitanje da li je lider socijalista lud ili samo nevjerovatno pokvaren i bezobrazan – smatra Čongradin.

Čongradin se pita kako je moguće da srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i premijerka Ana Brnabić tolerišu Dačićeve hvalospjeve na račun Slobodana Miloševića.

- Također, postavlja se pitanje da li su predsjednik države i predsjednica Vlade, koji Dačića drže na mjestu šefa diplomatije sa ovakvim stavovima i izlivima poštovanja prema diktatoru odgovornom za najveće siromašenje i najgnusnije zločine na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata, ludi ili, također, samo nevjerovatno neodgovorni, bezobrazni i pokvareni.

Istovremeno, nameće se i pitanje koliko su mediji i cjelokupna javnost u Srbiji nenormalni kada ovakve izjave lidera SPS-a i ministra vanjskih poslova pretpostavljaju kao običajnost karakterističnu za predizbornu kampanju i nešto oko čega se ne bi trebalo posebno uzbuđivati i posvećivati pažnju.

Rat, glad, ubistva, genocid, etnička čišćenja, politička ubistva, a potom i nekoliko ubogaljenih generacija kao posljedica svega toga, da se najnormalnije i potpuno bezbrižno koriste kao aduti u predizbornoj kampanji, 2018. godine, govori o svom nasilju koje su aktuelni vlastodršci, predstavnici opozicije, javni radnici, i svi oni koji imaju misiju brige o običnim ljudima, građanima ove zemlje, spremni da zarad lične koristi, ili zbog potpunog neznanja, neosjetljivosti i nedoraslosti poslu kojim se bave, spremni da sprovode.

To je jedna takva situacija da neko iole normalan i priklonjen zdravom razumu poželi da pobjegne glavom bez obzira, da se izmjesti i osami, zauvijek napusti sopstvenu državu. Ili da nastavi, pak da stoji sam u čudu, preplašen, uznemiren, smrznut od količine brutalnosti, primitivizma i lakoće sa kojom se ostali nose sa smrću i gladi svojih najbližih i najmilijih, prećutkujući i ne reagujući na prizivanje tog vremena u kojem su upravo smrt i glad bile najdominantnije odlike stanja u društvu.

Ne postoji mržnja prema drugom čiji temelji nisu u mržnji prema sebi i svome. A to je upravo odraz i ogledalo našeg društva, onako kako to uspješno uspjevaju da nametnu političke i medijske elite običnim ljudima skoro trideset godina od početka ratova i propasti države i nacije pod vodstvom Slobodana Miloševića, ili Dačićevog Slobe – zaključuje Snežana Čongradin. 

(Patria)