16.7.2016. 21:08
0
Vjekovni konflikt bez kraja: Evo zašto je Francuska meta napada
Francuska mora da se suoči sa svojom prošlošću kako bi uspjela da suštinski iskorijeni političku praksu marginalizovanja muslimana koje iznova i iznova prepušta siromaštvu, neobrazovanju i na taj način radikalizaciji, smatra dr. Gordon Adams.

Nakon terorističkih napada u Briselu i Parizu, Europa se ujedinila oko borbe protiv terorizma, pošto je bliskoistočni sukob prešao prag "Starog kontinenta". Smrti nedužnih ljudi koje su teroristi izazvali u Bagdadu, Ankari i Istanbulu nisu privukle ni blizu toliko pažnje kao pariski masakr, piše univerzitetski profesor međunarodnih odnosa dr. Gordon Adams za američki magazin Foreign Policy.

"Borba protiv Islamske države, stigla je kući", šapuću uplašeni Evropljani. Reakcija - Fracuska je prvo objavila rat Islamskoj državi. Sada, poslije terorističkog napada u Nici, Hollande traži slanje vojske u Siriju i Irak.

Ipak, postoji nešto duboko uznemiravajuće u odgovoru Francuske. Prvo, rat nikada nije bio tako daleko. Šok i tugovanje koje je Europa pokazala mnoge je dovelo do toga da shvate da naša selektivna pažnja vuče korijene iz suštinskog poricanja i odbijanja da pojmimo šta se zaista događa u svijetu.

Ona ignoriše čitavu istoriju konflikta, imperijalizma, vjerskih ratova, kolonijalizma, nepoštovanja, rasizma i invazije, tačnije svega onoga što karakteriše odnos Francuske i muslimanskog sveta. Ukoloko se svi mi, kao Europljani, ne pomirimo sa historijskom stvarnošću, osuđeni smo na začarani krug nasilja koje se neće prekinuti u dogledno vrijeme.

Uzroci napada terorističke organizacije koja sebe naziva Islamska država (a niti je islamska, niti je država), ne leže samo u francuskoj vazdušnoj kampanji u Siriji, već mnogo dublje u historiji.
Francuska već 1.300 godina predstavlja centralnu arenu sukoba Islama i političko-religijske ideje hrišćanske Evrope. Sve je počelo 732. godine kada je franački vođa Karlo Martel, deda Karla Velikog, pobijedio Omejadski Kalifat i njegovog vođu Abd-ar-Rahmana u bici kod Poatjea (takođe poznata kao bitka kod Tura). Ovaj događaj označio je kraj ekspanzije islama na starom kontinentu i njegovo proterivanje iz južne Francuske i sa Pirinejskog poluostrva.

Ova pobjeda se i danas slavi, a Francuzi se od mladosti uče u školama da je linija između muslimana i hrišćanske Europe povučena upravo u njihovoj zemlji. Zbog toga, osećaj kulturološkog, vojnog i političkog konflikta sa Islamom, kao i strah od islamizacije nikada nije bio daleko od francuske kolektivne svijesti.

Taj osjećaj je dobio jak podstrek prije nekih 200 godina uslijed francuskih kolonijalnih ratova u Sjevernoj Africi i Bliskom istoku, regionima koje su Francuzi svojevremeno nazivali "blisko inostranstvo". Francuski kolonijalizam doveo je do brutalnog konflikta sa narodima Alžira, počev od 1830. godine, pa sve do proglasa Alžirske nezavisnosti 1962. godine. Na sve to dodaje i kolonijalna uloga Francuza u historiji Sirije i Libana, a još više Maroka i Tunisa, dvije zemlje sa kojima Pariz i danas održava jake i duboke kulturne i ekonomske odnose.

Imajući ovu historiju u vidu, dugogodišnja tradicija migracije muslimana iz Sjeverne Afrike i sa Bliskog istoka ka zemlji Gala uopšte ne iznenađuje. Francuska je zemlja sa najvećom muslimanskom populacijom u Europi - 4.7 miliona - kao i zemlja sa najvišim procentom muslimana (7.5%) u ukupnom stanovništvu, većim od bilo koje druge zapadnoevropske zemlje. Upravo ta historija objašnjava ambivalentan stav Francuza, kako prema Islamu, tako i prema migrantskoj populaciji.

Francuska akomodacija muslimana nikada nije bila naročito prijateljska. Rezultat toga su tenzije, nasilje i radikalizacija - ujedno i među francuskom desnicom i među muslimanima. Čitava zemlja je danas poprište tog sukoba - od ekonomski izolovanih muslimanskih porodica, preko epizodnih nereda u muslimanskim kvartovima, naročito u severnom dijelu Pariza, pa do pravne bitke oko burke - boj se bije na više frontova. Dvije populacije - Francuzi i muslimani - vrlo rijetko se miješaju, a kada do toga dođe, posljedice su obično eksplozivne.

Ova hstorija omogućava nam da lakše shvatimo zašto je baš Francuska omiljena meta Islamske države. Ekstremisti ne žele samo da pošalju poruku Hollandu sa njegovom kampanjom u Siriji, što je jasno sada kada se zna da su mnogi učesnici napada bili francuski državljani.

Gađenje koje je napad na Pariz izazvao je i više nego razumljivo - ono je prirodno svakom normalnom ljudskom biću. Ali farbanje profil slike u tri boje teško da predstavlja smislen odgovor. Totalni rat pun je rizika, a islamski ekstremizam sa sobom donosi jedino katastrofu. Potreban je iznijansiran odgovor koji će pronaći rješenje za akumulirani bijes koji leži duboko, u ne samo u francuskom muslimanskim, već i u čitavom islamskom svijetu. Taj gnjev predstavlja gorivo koje pokreće čitav sukob.

Ono što zabrinjava jeste što takvo rješenje u ovom trenutku djeluje potpuno nerealno. Islam, uistinu, nikada nije bio dobrodošao u Francuskoj, a naročito ne sada kada neprijateljstvo jača.

Konflikt sa Islamskom državom je sad svakako neizbježan. Čitav Zapad ujedinio se u borbi protiv radikalnog džihada, a Islamska država shvatila je čitav svijet kao bojište. Džihadistima to djeluje kao savršena prilika da se suoče sa cijelim nemuslimanskim svijetom u konačnoj bici koja će biti riješena jednom za sva vremena, na ovaj ili onaj način.

Ali taktika napad-odgovor, napad-odgovor, napad-odgovor pokazala se kao kontraproduktivna na duge staze. Totalni rat stvoriće još veće ogorčenje i privućiće još veći broj ljudi radikalnom Islamu i terorizmu, što će opet dalje produbiti nestabilnost i konflikt na samom europskom tlu, a stvaranje novih strahova i podjela teško da će dovesti do pobjede.

Uz ono što podrazumijevaju neophodne nasilne mjere protiv Islamske države, potrebno je i pravilno izlaženje na kraj sa historijski ukorijenjenim konfliktom - potrebno je veće razumijevanje historije, naročito za Francuze koji moraju da shvate njenu ulogu u eskalaciji sukoba.

Francuska mora ozbiljno da se preispita i suoči se sa svojom prošlošću kako bi uspjela da suštinski iskorijeni političku praksu marginalizovanja muslimana koje iznova i iznova prepušta siromaštvu i neobrazovanju, što dalje otvara prostor regrutaciji za terorizam.

Svi bi trebalo na jedan dan da zamislimo da smo Francuzi, ali isto tako, trebalo bi da zamislimo i da smo muslimani kako bi prošli i osjetili sav bijes, nezadovoljstvo i strah. Tek tada ćemo moći da izgradimo razumijevanje i da se integrišemo tako da se zaista pojavi svjetlost na kraju tunela i da se nazre kraj začaranom krugu nasilja i neprijateljstva.


(Anesa Agović)

0
VIJESTI
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
 

Impressum
T:
M:
Marketing
T:
M:
Aplikacije
Mobilna aplikacija
Android aplikacija
Social

Copyright ©2009 - 2015, Source d.o.o.