To je nalaz njemačkih centrala za zaštitu potrošača. U ispitivanju korisnika je utvrđeno kako oko polovine upitanih kao razlog navodi ovo poskupljenje troškova života i prije svega veće troškove za energente.

Njih 9% od 1.000 upitanih je svjesno i da njihovi prihodi više ne mogu pokriti izdatke. Jedini izlaz vide u kreditu. No zaštitnici potrošača i ovom prilikom – kao i bezbroj puta do sada – upozoravaju kako „minus“ na računu doduše jest pozajmica koje banke u pravilu daju svima koji imaju i redovne prihode. Kažu i kako je to pozajmica upravo zelenaških kamata.

Čelnica njemačkog udruženja centrala za zaštitu potrošača Ramona Pop za postaju SWR upozorava kako „minus” na računu ima smisla samo kod nekog jednokratnog i iznenadnog izdatka, ali takvog kojeg si korisnik može i priuštiti. Drugim riječima, možda za novu perilicu ako je stara odjednom ispustila dušu, ali nipošto ne da bi se uopće plaćala stanarina ili račun za struju.

„Zato sa zabrinutošću promatramo ovo povećanje životnih troškova kod energenata i živežnih namirnica. Ljude to tjera u pozajmice jer im normalni prihodi više nisu dovoljni.”

„Minus“ je doduše praktična stvar.Ništa se ne mora tražiti i potpisivati nego ga banke u pravilu široke ruke nude svim onima koji imaju tekući račun. Ta „velikodušnost“ se lako može razumjeti. I banke na tim „minusima“ odlično zarađuju: u pravilu su kamate na dispokredit najmanje dvostruko veće čak i od nenamjenskog potrošačkog kredita. U Njemačkoj to znači da je i u vremenima kad su kamate, za banke najsigurnije – dakle hipotekarne građevinske kredite bile i manje od 2%, za „minus“ se plaćalo preko 10% – sad je to 11, 12 pa čak i više postotaka godišnje.

A banke ljubomorno čuvaju ovu priliku za odličnu zaradu. Na upit udruženju narodnih i zadružnih banaka je stigao odgovor kako „zahvaljujući velikoj ponudi, bankovni korisnici imaju priliku sami odlučiti gdje će i pod kojim uvjetima koristiti svoj dispokredit“. To je tačno – samo teoretski. Tek u najvećoj muci se neko odlučuje promijeniti banku jer je to povezano s gomilom posla opet urediti i prihode i rashode. A makar teoretski u Njemačkoj djeluje čak oko 1.500 banaka i novčarskih institucija. Razlike među njima u stopi dispokredita su – minimalne.

„Ovakve kamate na dispokredite su protivne dobroj poslovnoj praksi i nisu ni na koji način opravdane“, smatra glasnogovornik stranke Ljevice u parlamentu za pitanja finansija, Christian Görke. Njegova frakcija traži od vlade da ograniči kamate „na minus“ da budu najviše 5% iznad eskontne stope Evropske centralne banke. „Već i to je puno, ali to onda nije 11, 12 ili 13%“.

No koliko god će se za taj zahtjev stranke koja je jedva ušla u Bundestag teško ikad naći u programu vlade, niti zaštitari potrošača u tom koraku ne vide rješenje za problem „dužničke krize“ u koju upadaju građani Njemačke.

„U mnogim bankama je granica dispokredita negdje kod dva ili tri prosječna mjesečna prihoda. Ali kad se onda duboko upadne u taj dug, nema šanse da se iz tog duga izađe“, smatra Pop.

Ona bi mogla živjeti i s drugim rješenjem. Bankama zabraniti da „automatski“ nude kredit na prekoračenje u računu, nego da su dužne i u tom slučaju provjeriti, može li korisnik uopće vratiti dug. To je zapravo i na tragu razmišljanja u čitavoj Evropskoj uniji. Tu se raspravlja da se svi potrošački krediti. Dakle i dispokrediti smiju davati jedino ako korisnik pokaže odgovarajući bonitet. Ali niti u EU se ne razmišlja o nekakvim granicama za „minuse“ na računu.

No predsjednica udruge zaštitnika potrošača upozorava: ako sami ne izlazite na kraj sa svojim „minusom“, potražite stručnu pomoć. Stopa inflacije, odnosno poskupljenja u zoni eura su se ipak nešto umirila. Ali, jednostavno se ne može živjeti da se troši više nego što se zarađuje. Pogotovo ako je jedna bitna stavka izdatka i kamata na vaš „minus” u banci.

(Erna H.)