Lijepo je kada imamo mogućnost automatski funkcionisati bez razmišljanja u većini fizioloških i ne samo tih već i nekih viših potreba, ali onda kada se pojavi automatsko ponašanje tijela kao što je panični napad čovjek se zapita da li smo sami u ovom tijelu i što to pokreće neke mehanizme uma kada ne možemo protiv njih, piše “Atma“…
 
Programi uma koje stičemo kroz život poprilično su autentični u svakog čovjeka što zbog vlastitog iskustva što zbog načina razmišljanja o tim iskustvima.

A panični napad se javlja kao odgovor na nešto što se događa u vašoj realnosti kada se sretnu dva unutrašnja programa koja su kontradiktorna i najčešće kao treća komponenta “okidač” situacija koja je vanjski pokretač unutrašnjeg procesa.

Situacija u kojoj se nalazi osoba koja je prvi put dobila napad, sigirno je razlog zašto se napad pojavio kao reakcija, ali po toj situaciji u kojoj se nalazite ne možete odrediti koji to mentalni mehanizam pokreće tjelesnu reakciju-napad, tim više što ste sigurno i prije u životu imali stresne periode možda i daleko stresnije od onog koje se upravo događa no pravila za aktivaciju paničnih napada su drugačija.

Najčešće razlog zbog kojeg se pojavio napad nije niti intenzitet događaja, niti situacija koja se događa,već naš doživljaj tog događaja koji je prouzročen nekim mentalnim procesima koji su pohranjeni puno prije u životu.

Oni od nas najčešće traže zadovoljenje nekih potreba koje su zanovane na traumama iz djetinjstva ili odrastanja kada se od nas zahtijevalo da budemo ono što nismo i ono ko nismo, kada smo morali zadovoljiti neke tuđe potrebe i u realnosti proizvesti tačno određenu i očekivanu sliku kojoj smo pripisali određeni značaj i koja nam treba samo zato da bi zadovoljili želje ega, odnosno nahranili traumu.

Najčešće slika kojoj težimo obilježava nas na određeni način i omogućava da o sebi mislimo kao o dobroj i uspješnoj osobi , jer zapravo to mišljenje o sebi izvorno nemamo pa nam treba vanjski imput da zadovolji taj unutrašnji loš osjećaj.

Međutim, dobro znamo svi da unutrašnji nedostatak ne može nadoknaditi niti jedan vanjski imput koliko god mi težili njemu.

Unutrašnji nedostatak se mora nadoknaditi na izvoru gdje je i nastao.

Da bi tako nešto uspjeli moramo se baviti sobom, prepoznati mentalne procese koji su blokirajući, suočiti se sa prošlošću i otpustiti je.

Onda kada otpustimo traume iz prošlosti koje su nas odredile kao takve osobnosti, tada možemo i voljeti sebe i osjećati se dobro i na kraju ukloniti simptome kao što su panični napadi.

Iz dosadašnje prakse u radu sa ljudima najčešći mehanizam koji pokreće panični napad je onaj proizašao iz odgoja na našim prostorima, kada su nas uvjeravali da moramo biti najbolji i puno toga postići, a istovremeno nam utkali uvjerenja koja ukazuju na to da je uspijeh nemoguć.

Međutim, ima i onih mehanizama koji onemogućavaju rast i razvoj, koji tvrde da smo nesposobni ili nismo zaslužili rezultate dok istovremeno mislimo o sebi i da smo loši odnosno nesposobni za promjenu. Neko nas je uvjerio u to.

Otpustiti mehanizme, moguće je. S njim uklanjamo i panični napad.

(Merima Druškić)