5.7.2020. 22:20
0
Odbacivanje je najdublja emocionalna rana
Postoje rane koje se ne vide, ali koje se mogu ukorijeniti duboko u našu dušu i ostati tamo do kraja naših života. To su emocionalne rane, znakovi koje ostavljaju iza sebe probleme koje smo imali tokom djetinjstva i koji su ponekad presudni za kvalitet života u odrasloj dobi.

Jedna od najdubljih emocionalnih rana je ona nastala od odbacivanja. U stvari, oni koji pate od te vrste rane osjećaju se odbačenima u dubini sebe, i na kraju tumače sve što se događa oko njih kroz filter te rane, osjećajući se odbačenim čak i kad u stvarnosti to nije tako.

Pogledajmo detaljnije od čega se sastoji ova rana iz djetinjstva.

Porijeklo emocionalne rane odbacivanja

Odbiti znači prezirati, odbacivati, suprotstavljati se; stav koji bismo mogli prevesti jednostavnijim “ne želim” nešto ili nekoga. Ova rana može proizaći iz odbijanja djeteta od strane drugog djeteta ili, ponekad, iz same činjenice da se osjeća odbačeno, a da taj osjećaj ne odgovara stvarnoj namjeri roditelja.

Suočeno sa prvim simptomima odbacivanja, dijete počinje da stvara masku kako bi se zaštitilo od tog osjećaja srca, koji je povezan sa devalvacijom samog sebe, a prema istraživanju koje je sprovela Lise Bourbeau, čak i sa prolaznom ličnošću. Prva reakcija osobe koja se osjeća odbačenom je, zapravo, bjekstvo. Na primjer, nije rijetkost da kada dijete pati od toga stvaraju se imaginarni svjetovi u kojima bi se moglo naći utočište.

U slučajevima prevelike zaštite, čak i ako se ovo ponašanje često maskira kao oblik ljubavi, dijete će i dalje sebe doživljavati kao odbačeno od roditelja, koji ga ne prihvataju takvog kakav jeste. Poruka koja mu stiže je da ne može sam da se spotakne, pa mora biti zaštićen.

Kako se osoba mijenja nakon odbacivanja?

Emocionalne rane pretrpljene u djetinjstvu igraju važnu ulogu u oblikovanju naše ličnosti. Iz tog razloga, oni koji su pretrpjeli ranu odbacivanja često će potcjenjivati sebe i željeti savršenstvo po svaku cijenu. Ovakva situacija dovešće ga do stalne potrage za odobravanjem i priznavanjem drugih, teško će se zadovoljiti.

Prema Lisi Bourbeau, ova rana će se manifestovati prije svega protiv roditelja istog pola, pred kojima će biti intenzivnija potraga za ljubavlju i priznanjem. Čak i kao odrasla osoba, povrijeđeno dijete ostaće vrlo osjetljivo na bilo koji komentar ili presudu koju je iznio roditelj.

Riječi „ništa“, „nepostojeće“ ili „nestati“ biće dio njegovog uobičajenog rječnika i potvrdiće osjećaj i uvjerenje o odbacivanju, koji su tako snažni. Iz tog razloga, normalno je da više voli samoću, jer kada je neko okružen mnogim ljudima, povećavaju se i šanse da bude prezren. Kad se nađu u situacijama u kojima moraju nužno podijeliti iskustvo sa nekim, ovi ljudi će pokušati da to urade na vrhovima prstiju i uvijek zaštićeni oklopom.

Štaviše, to su ljudi koji žive u stalnoj ambivalentnosti: kada su izabrani ili hvaljeni, ne vjeruju u to i odbacuju sebe; kada su, umjesto toga, isključeni, osjećaju se odbačeno od drugih.

Tokom godina, oni koji su doživjeli ranu odbacivanja i nisu je izlijecili mogli bi postati odvratna osoba sa tendencijom mržnje, zbog intenzivne patnje koju su doživijeli.

Što je dublja rana odbacivanja, to su veće šanse da budete ponovo odbijeni od sebe ili odbijeni od drugih.

Liječenje emocionalne rane odbacivanja

Što je dublja rana odbacivanja, to je veće odbijanje sebe i drugih, stav koji bi se mogao sakriti u obliku sramote. Pored toga, postojaće veća tendencija bijega, ali to je samo maska da se zaštitite od patnje koju stvara ova rana, prenosi CDM. 

Porijeklo bilo koje emocionalne povrede dolazi iz nemogućnosti da oprostimo ono što su nam učinili ili šta smo drugima učinili.

Rana odbacivanja može se izliječiti tako što ćemo obratiti posebnu pažnju na nečije samopoštovanje, počevši od prepoznavanja sopstvene vrijednosti i važnosti, bez potrebe za odobrenjem drugih. Da biste uspjeli:

1. Osnovni korak je prihvatanje rane kao dio sebe, da bismo mogli da oslobodimo sva osjećanja zarobljena u nama. Ako negiramo svoju patnju, nikada ne možemo raditi na njenom liječenju.

2. Drugi korak, nakon što se rana prihvati, je oprostiti i osloboditi se prošlosti. Prvo moramo oprostiti sebi kako smo postupali prema sebi, a onda prema drugima. Ljudi koji su nas povrijeđivali vjerovatno su takođe doživjeli dubok bol ili traumatično iskustvo.

3. Treći korak je da se počnemo brinuti o sebi sa ljubavlju i počnemo davati sebi prednost. Usmjeriti sebi pravu pažnju i pružiti nam svu ljubav i vrijednost koju zaslužujemo. To je ključna emocionalna potreba da nastavimo sa rastom.

Čak i ako ne možemo da izbrišemo patnju iz prošlosti, uvijek možemo da ublažimo rane i zatvorimo ožiljke, tako da taj bol nestane ili bar postane podnošljiviji. U određenom smislu, kako je rekao Nelson Mandela, mi smo kapetani naše duše.



(Lejla Trle) 

0
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
 

Impressum
T:
M:
Marketing
T:
M:
Aplikacije
Mobilna aplikacija
Android aplikacija
Social

Copyright ©2009 - 2015, Source d.o.o.