Danko Dangubić iz Konjica, osim što vrijedno radi na svojim životnim koracima, on je do sada spasio nekolika života. 

Prvi slučaj se dogodio kada je imao 12 godina. Iz nabujale Neretve izvukao je dječaka Adija Kevrića.

"Igrali smo nogometa, pa nam je lopta upala u vodu. Krenuli smo da je tražimo, a istu tu loptu je krenuo da traži i dječak Adi. No, okliznuo se i upao je u vodu. Mi smo odustali i krenuli kući. Međutim, odjednom je počela neka žena da vrišti kako se dijete guši. Okrenuo sam se i vidim da ga voda nosi daleko od obale. Bilo je tu tada oko stotinu odraslih ljudi, no niko se nije trznuo da bilo kako reguje. Nisam uopšte razmišljao, bez obzira što je voda nabujala i nije bilo lako, ali dijete sam bio i samo me nešto natjeralo da krenem da mu pomognem. Kako je žena vrisnula ja sam samo skočio. Kako sam skinuo jaknu našao sam se u vodi. Doplivao sam do njega, još je bio živ. Onda je nastala prava borba za njegov, ali i moj život. Zvuči nevjerovatno, ali te godine sam naučio plivati, tako da nisam imao ni iskustvo. Tako smo se borili. On mene pod vodu, zatim ja njega. Ja se nađem na površini, pogledam njega nema. On je veći dio vremena bio pod vodom. Bili su brzi i veliki valovi, bilo je jako nezgodno. Kada smo stigli do obale i ja sam se onesvijestio. Jedan čovjek koji je pratio situaciju, je izvukao i mene i njega. Adija su reanimacijom vratili u život, a eto i ja sam dao svoj doprinos. Danas smo u istoj firmi ja i Adi, radne kolege", kaže na početku za Source.ba Danko Dangubić iz Konjica. 

Drugi put spasio je dječaka koji je pao sa balkona. Istrčao je bos iz kuće prema njemu i ukazao mu pomoć.

"Ja sam izašao na svoj balkon i vidim da mali leži potrbuške i ne pomjera se. Istrčao sma dole i okrenuo ga, vidim da dijete ne diše. Vidio sam da mu je jezik skroz zavraćen. Kako sam mu izvadio jezik, počelo je disanje, ali je bilo previše ubrzano. Unio sam ga u njegovu kuću. Polijem ga vodom, ali u njegovim očima vidim nešto što nije normalno. On se jeste probudio, ali osjećaj mi nije dao mira. Zgrabio sam ga i nosio sam ga jedno kilometar u bolnicu. Ostavio sam ga i otišao kući. Mali je imao operaciju i navečer je došla njegova mama i počela da plače. Zahvaljivala mi se. Kaže da smo zakasnili deset sekundi, dijete bi bilo mrtvo. Imao je unutarnje krvaranje u stomaku", priča Danko.

Treće spašavanje se dogodilo kada je sa prijateljom pronašao povrijeđenog čovjeka u kanjonu rijeke Rakitnice. 

"Ja i moj prijatelj smo išli avanturistički u obilazak predjela Rakitnice. Na ulazu u srednji kanjon, vidim da čovjek kao leži naslonjen  na drvo. Kada smo mu prišli vidio sam da je krvav, a čelo mu palo na nos, koliko je široka bila posjekotina. Imao sam neki zavoj pa smo mu pomogli. Bio je izgubljen, nije znao ni koji je dan. Imao je potres mozga. Mi smo ga nosili tri sata do sela Lukomir, pa su tu došli njegovi prijatelji iz Hadžića i odveli ga u bolnicu", navodi Dangubić za Source.

Na sve što radi i što je postigao gleda sasvim normalno i kaže da ga to ne čini ništa drugačijim ili boljim od drugih. 

"Imam kući radionu, radim ako majstor, zanat, bravarija. Radimo ograde i inox, uglavnom ljudi znaju za nas i fino radimo. A trenutno sam zaposlen u Privrednom društvu Igman. Završio sam Fakultet tjelesnog odgoja. Sada sam član Gorske službe spašavanja i član sam Sportsko rekreacionog kluba Neretva, sekcije spašavanja. Okušao sam se u svim sportovima, alpinizam, kajak, ronjenje, skokovi s mosta, bob. No, sada kako imam dijete najviše vremena provodim s porodicom. Iz urbane faze sam ušao u porodičnu fazu mirovanja", kroz smijeh nam priča Danko.

Za svoje ljudske poteze Danko je dobio priznanja, no jedno mu je najvažnije u životu i ništa se sa tim ne može porediti kaže.

"Najveće priznanje koje sam dobio do sada je titula oca. To nosim sa ponosom. Imam sina Uroša. Druga titula je da sam vjeran i odan muž. A što se tiče ovih priznanja od ljudi, rekli su mi da sam dobar čovjek. Dobio sam priznanje za humanistu godine u Konjicu 2001. godine i od Živka Budmira za požrtvovanje za vrijeme poplava u BiH", kaže na kraju Dabgubić, koji zaista ne dangubi u svom životu i preporučuje svima nama da ne dangubimo i budemo dobri i vrijedni ljudi.

(Alen Avdić)