U listopadu devedeset sedme odlučnim je glasom izjavio kako će pred Međunarodnim sudom za ratne zločine junački obraniti nevinost hrvatske države i hrvatskog naroda.

Zatim je stisnuo desnicu Miroslavu Tuđmanu, Iviću Pašaliću, Ljubi Ćesiću, Željku Sačiću i ostatku ekipe. Cmok, cmok, dvaput se čvrsto poljubio sa svakim od njih i ukrcao na avion. Tuđman, Pašalić, Ćesić, Sačić i ekipa poslije toga su zadovoljno protrljali dlanove i otišli na janjetinu, a Dario Kordić je zagnojio na robiji.

Za pokolj u Ahmićima dobio je dvadeset pet godina. Pustili su ga tek u studenom dvije hiljade četrnaeste, nakon odslužene dvije trećine kazne.

Međunarodni sud u Haagu kasnije je još mnoge naše tražio, ali nitko od njih, zanimljivo, nije pokazao Kordićevu odlučnost. Optuženi su se skrivali, bježali po svijetu s lažnim dokumentima ili su kukavno denuncirali jedni druge.

Ne mareći braniti nevinost voljenog naroda i jedine domovine, grčevito i ne uvijek časno su se trudili ostati na slobodi, dok se Kvisko umjereno i zdravo hranio u zatvorskim restoranima. Netko bi okretnije pameti na njegovom mjestu shvatio da je ispao naivac, ali ovaj je Hrvat iz Busovače ostao ustrajan, tvrd, istinski predstavnik onih siromašnih duhom čija se krepost u Svetom pismu posebno ističe.

Otprije vrlo religiozan, na robiji je pao u duboki vjerski zanos. Dok je molio bezbrojne nizove Očenaša i Zdravomarija, u njemu je pomalo raslo uvjerenje kako su on i Isus kao prst i nokat, kako ga Sin Božji u cijelosti razumije i podržava.

Nije bilo baš nikakvog razloga da Kvisko u to vjeruje, ali ne možete ga opet osuđivati. Znate kakve se neobične misli katkad roje po glavama onih koji predugo borave u skučenom prostoru što je dvadeset četiri sata pod videonadzorom.

Kad je na koncu izašao iz tog režima, dočekan je na koncu kao mesija. Narod mu je klicao, a on je suznih očiju širio ruke kao da ga blagoslovi. Očekivalo se da obuje sandale, zagrne se otrcanim redovničkim ogrtačem, uzme dugački kvrgavi štap i ode živjeti u pustinju, ali on je ipak ostao s nama. Često se ukazuje na dernecima, proštenjima, kirvajima i narodu.hr.

Izašla je tako nedavno jedna čudna snimka gdje on obožavateljima priča kako ga je netko upitao: “Je li vrijedilo zatvora i rata?”, a on mu ponosno odgovorio: “Sve bih ponovio. Sekunde ne bih zamijenio. Svaka sekunda je vrijedila.”

Mnoge je uzrujalo da Dario Kordić do dana današnjeg nije shvatio kako u njegovom uzaludnom, sramotnom i glupom životu nema mnogo trenutaka koje bi vrijedilo ponovno proživjeti, i kako je tako nešto neobično kazati i ako niste osuđeni ratni zločinac s gotovo dvadesetogodišnjim robijaškim iskustvom.

Nitko od nas ne bi, da može, ponovio život kakav je bio. Svatko je nekad napravio nešto zbog čega mu je kasnije bilo krivo i poželio da to može popraviti.

Ako se napijete i prevrnete autom u grabu, kajat ćete se da niste upitali konobara da vam zovne taksi. Izgubite li stan na pokeru, udarat ćete se šakama po glavi zašto ste podigli ulog na par šestica. Ostane li žena trudna s budalom, do smrti će biti ljuta jer ga je pustila u svoj krevet.

Nema, ukratko, čovjeka koji nema neki takav grešan trenutak kojega se stidi. Zbog toga se, napokon, i zovemo grešnici. Svi do jednoga, osim Darija Kordića, koji je valjda bezgrešan kao Blažena Djevica.

Pod njegovim je zapovjedništvom ubijeno stotinu šesnaest ljudi, od čega jedanaestero djece, a on bi opet sve ponovio kako je bilo. Sekundu mu jednu ne bi zadrhtala ruka. Sve uzaludno, sramotno i glupo što je napravio s veseljem bi reprizirao bez kraćenja i preinaka.

Njegove su riječi čudovišne. Oholost s kojom ih on izgovara ne može biti dalja od kršćanske poniznosti, od pravog vjernika koji se udara šakom u prsi ponavljajući: “Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh.” Ali, nemojte se ipak previše ljutiti na Kviska. Da bi taj nešto shvatio, morao bi imati nekakav jači mozak od onoga njegovog što radi na dvije male kineske AA baterije napisao je u osvom osvrtu Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.