18.5.2017. 13:15
16
Oprosti im, Vedrane, jer su neznalice i idioti!
Uhvatio sam sebe u činjenici kako nakon finalne utakmice Kupa Bosne i Hercegovine u fudbalu gledam klipove po YouTubeu iz oktobra 2009. godine.

Taj 4. oktobar 2009. godine za neke ljude bio je sasvim običan jesenji dan, a ja ga još uvijek pamtim kao dan kada je umro bh. fudbal. Umrla je jedina stvar koja je ovu čudnu naciju činila sretnom. Umro je smisao življenja na strmnom grumenu zemlje koji se od davnina naziva Balkanom. 

Nisam navijač Fudbalskog kluba Sarajevo. Nisam fan bordo družine sa našeg najvećeg stadiona, ali jesam nešto drugo. Jesam čovjek. I dok veći dio nacije razmišlja o svemu onome što se sinoć događalo na stadionu Pecara, ja mislim samo na jedno. Mislim na pokojnog Vedrana Puljića, nevinu dušu koja je izgubljena tog 4. oktobra 2009. godine. Nevjerica. Pakao. Sablasna realnost od koje su i ukleti duhovi podigli ruke. Izgubljen je jedan mladi život. Ugašen je život Vedrana Puljića, mladog navijača Sarajeva. Jednog crnog oktobra 2009. godine i zvanično je ugašen fudbal u Bosni i Hercegovini.

Ne možeš a da se ne zapitaš u kakvom šup** svijeta živiš kada vidiš ono što smo svi sinoć mogli da vidimo u Širokom Brijegu. Je li grijeh doći do vrhunca ljudske gluposti? Je li grijeh razmišljati o tome da živiš u zemlji u kojoj ti dvije trećine ljudi ne priznaju državnu zastavu i himnu? Je li grijeg živjeti u takvoj državi?

Na stranu komedija Arene Sport tokom izvođenja jedanaesteraca kada su hladno pustili reklamni blok kao da imamo prijenos Popovog polja na vjetrometini, a ne finala Kupa BiH. Intermezzo. Par sati nakon utakmice još uvijek ne mogu da shvatim kako je moguće da se u Bosni i Hercegovini događa ono što se sinoć događalo na tribinama Pecare. Možda su me moji tako odgajali, da ne mrzim, pa mi je sve to neko veliko iznenađenje. Možda sam zbog tog virusa dječačkih nakana da se u meni instalira neki normalan čovjek ostao zaprepašten u činjenici da je fašizam još uvijek propaganda koja slobodno teče venama određenih ljudi u ovoj zemlji. Možda.

Ne možeš jednostavno da shvatiš da u ovoj zemlji, 70 i kusur godina nakon okončanja Drugog svjetskog rata i 20 godina nakon okončanja posljednjeg rata u BiH, ima onih koji se odazivaju na ime Fašizam. Ne možeš da vjeruješ da u ovoj jebenoj državi imaš još uvijek onih koji se ponose fašističkom ideologojom i pokličima. Ne možeš da vjeruješ da se momak ili djevojka od 20-ak godina pretvaraju u lik nekog novog Josepha Goebbelsa modernog doba. 

"Za dom spremni", "U boj za narod svoj", "Gazi balije", zviždanje državnoj himni i zastavi, gađanje sudija i fudbalera Sarajeva prilikom svakog prekida, a finale je Kupa Bosne i Hercegovine. Možda mi neko samo treba da opali ozbiljan šamar realnosti, pa da se probudim iz sna da će nekada biti bolje. Nikada neće biti bolje! Ova rupa bez dna nikada neće dobiti svoju zakrpu. Na ovom ukletom dijelu Evrope nikada neće biti bolje. 

Fudbaler me, kada je u pitanju sinoćna utakmica, ne zanima, iako sam jednim dijelom svog tijela, iščekivajući neku kosmičku pravdu, navijao za Sarajevo. Razmišljam na način da je to najbolji odgovor na sva ona fašistička urlanja sa tribina. Ne možeš da vjeruješ da se čovjek sa 30 ili 40 godina u guzici može ponašati na takav način. Ne možeš da vjeruješ da se nakon 20 godina poganluka na ovim prostorima neko i dalje može da ponaša tako. Gledam i ne mogu da vjerujem. A znam kako su isti ti igrači Širokog Brijega dočekani, primjera radi, na Grbavici. Pola Grbavice je nakon gola Čabraje ustalo na noge i aplaudiralo gostima kod 0:3. Igrači Sarajeva su u toj kolijevci civilizacije, kako neki južnije vole reći (iako ne znam na osnovu čega), dočekani kamenicama, flašama, fašističkim povicima, uvredama od kojih ti zastane dah. Da ne povjeruješ. Kao da sanjaš. Košmar. To je ta civilizacija. A 21. je stoljeće.

Koliko je Nogometni savez BiH neozbiljna i komična organizacija svjedoči zapisnik sa sinoćnje utakmice kojeg je potpisao izvjesni Ivica Galić. Delegatu na ovoj utakmici, Ivici Galiću, nije bilo ništa nenormalno u zastavi HVO-a, nije mu ništa bilo nenormalno u konstantnom gađanju fudbalera Sarajeva, ništa mu nije bilo nenormalno u fašizmu koji je "urlao" 90 minuta, ništa mu nije bilo nenormalno u povicima "Gazi balije". Za ovog lika, koji sebe naziva nekim delegatom, sve to sasvim normalno. Valjda mu je onda, po toj logici, normalno i sve ono što se dogodilo jednog crnog oktobra 2009. godine. Najbolji detalj sa sinoćnje utakmice mi je onaj kada fudbaler Sarajeva uzima žvaku sa travnjaka kojom je pogođen (zamisli koliko moraš da budeš isfrustriran i pun mržnje da nekoga gađaš žvakom), stavlja je usta i tako daje jasan odgovor navijačima Širokog šta misli o njihovoj "civilizacijskoj" predstavi.

Rekoh već. Fudbal u ovoj zemlji je već odavno umro. Očekuju se neka bolja vremena, a to je samo ona ustaljena opaska u koju svi slijepo vjerujemo, a koja nema blage veze sa realnošću. Očekuje se neko novo sunce kako bi se fudbal ponovo rodio i kako bi ponovo narastao. Do tada se samo zadovoljavamo kostima i posmrtnim ostacima nečega što se nekada zvao fudbalom. Neki od grobara bh. fudbala su i pojedinci koji sjede u ugodnim foteljama, koji nikada u životu nisu šutnuli loptu pa makar je i vratili djeci na ulici, a koji se kriju iza institucije koja se zove Nogometni savez BiH.

Ne možeš, jednostavno, da vjeruješ da je gospodinu iz NSBiH sinoć sve bilo uredu. Ne možeš da vjeruješ kakvi ljudi rade u krovnoj fudbalskoj organizaciji u BiH. Ne možeš da vjeruješ da tamo imaš ljude kojima ne smeta nacionalizam, fašizam i mržnja. U kojem univerzumu moraš da živiš da ti sve nakon sinoćnje utakmice bude UREDU?!

Ostaje ti samo sjećanje na nevinog navijača Sarajeva koji je platio svojim životom, ni kriv, ni dužan. 

Svi smo mi dužni njemu. Svi mi koji idemo na utakmice nadajući se da će nekada biti bolje. Svi mi koji slijepo vjerujemo u neku ljepšu budućnost našeg fudbala. Svi smo mi dužni Vedranu. A najviše su dužni oni kojima ne smeta fašizam i nacionalizam na bh. stadionima i koji smatraju da je to normalna pojava. I oni, a i oni koji znaju pravu istinu svega onoga što se dogodilo 4. oktobra 2009. godine. 

Oprosti im, Vedrane, jer su neznalice i idioti. Oprosti im, vječni mladiću, i počivaj u miru!

Novinar: Haris Ahbabović


16
SOURCE PRIČE
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
 

Redakcija
T:
F:
M:
Marketing
T:
M:
Aplikacije
Mobilna aplikacija
Android aplikacija
Social

Copyright ©2009 - 2015, Source d.o.o.