U prvoj godini opsade najčešće korišten put ulaska i izlaska iz grada bila je pista sarajevskog Aerodroma. Ona se sama po sebi nametnula, obzirom da je tu prsten opsade bio najuži. Građani su pretrčavali preko piste, međutim njihovo kretanje su otežavale bodljikave žice, transporteri UN-a, a ponajviše agresori koji su se nalaziti sa bočnih strana piste, koji su na bilo kakvo kretanje po pisti otvarali paljbu. Budući da to nije bio siguran prelazak, probijanje tunela ispod piste bio je logičan slijed dešavanja.

"Prvobitna istraživanja terena ukazivala su na nemogućnost gradnje podzemnog objekta zbog geotehničkih karakteristika tla, do činjenice d je ovo tlo bogato podzemnom vodama, ali mi volimo reći da smo mi Bosanci i ono što se u onome trenutku učinilo kao suluda ideja, ispostavilo se da je genijalna", rekla je Dina Memić, kustos u Tunelu spasa. 

Tunel je prokopan u jednom od najkritičnijih perioda za odbranu Sarajeva. Na Sarajevo je u prosjeku dnevno padalo 329 granata različitih kalibara sa ogromnom razornom i bojnom moći.Nevjerovatan rekord od ispaljenih 3.777 granata na grad, zabilježen je 22. jula 1993. Tunel je prokopan 30 jula 1993.

"Mjesec jul bio je izuzetno težak za Sarajevo jer je tada pokrenuta ozbiljna ofanziva koja je imala za cilj spojiti Trnovo i Hadžiće i time bi bio stvoren puno deblji prsten opsade oko Sarajeva, kojimi zasigurno ne bi preživjeli. Zahvaljujući tunelu i trenutku kada je prokopan uspjeli smo odbiti te napade", rekla je Dina Memić za Source.

Te noći u Sarajevo je unešeno preko 4 tone eksploziva i vojnog materijala koji je bio ključan za odbranu grada, ali i poslužio je vojnicima Armije RBiH da dođu na Igman i okolne planine koji su pomogli odbranu grada i spriječili tu ofanzivu.

"Kroz njega su prošli milioni ljudi, o tome postoje evidencije. U početku je to bila rupa u zemlji sa podgradama, ali ona vremenom dobija svu infrastrukturu", dodaje ona. 

Poseban čar tunela osjetili su građani Sarajeva koji su željni bili svega. Bio je lakši protok robe, prenosila se hrana, a cijene u gradu su nakon probijanja tunela drastično pale. Još jedan jako bitan aspekt jeste onaj psihološki, a to je da su građani u opkoljenom gradu znali da u slučaju nužde postoji siguran put izaska iz Sarajeva. 

"Saobraćaj se odvijao dva sata sa jedne strane, dva sata sa druge. Pripadnici vojne policije koji su kontrolirali taj prolazak su imali komunikaciju između sebe, tako da su omogućavali nesmetani prolaz i protok i prenos svih materijala", kaze kustosica ovog kompleksa, te dodala:

"Još prilikom izgradnje tunela agresorska strana je bila obaviještena o tim aktivnostima, ali oni nikada do kraja nisu saznali i bili informisani o tačnim lokacijama ulaska, odnosno izlaska iz tunela i sa butmirske i sa dobrinjske strane, ali su nagađali da se nalaze u ovim naseljima. Posljedica toga bilo je intenzivno granatiranje tih dijelova u Butmiru i na Dobrinji što je imalo za rezultat nekoliko masakara", rekla nam je Dina Memić. 

Nakon rata Spomenički kompleks Tunel spasa postao je prepoznatljiv svjetski brend i dobio je pažnju koju zaslužuje. U prošloj godini ostvareno je preko 100.000 posjeta, a radnici ovog kompleksa rade na tome da ne dozvole da Tunel spasa padne u zaborav i da poruku njegovog značaja prenesu na nove generacije.

Novinarka: Merima Druškić
Snimatelj i montažer: Ramiz Uzunović 
(korišteni ratni inserti iz dokumentarnog filma "Sarajevski tunel")